Svadbeni običaji

Svadbeni običaji su se, kao i sve drugo mjenjali prema prilikama i uslovima života. Kod Srba na Kordunu, oni su se između dva rata izmjenili samo utoliko što se do kraja 19. vjeka svatovi išli po djevojku jašući na konjima i vodeći sedlenika za mladu, a onda se postepeno prelazilo na prevoz kolima. Najduže se zadržalo da su jahala dva barjaktara i mustulgdžije, pa je i to nestalo. Svatovi nisu nikada išli pješice, ni kad je bilo sasvim blizu. A blizu je rijetko bilo, jer kod Srba važio je prastari običaj da se momak ne ženi iz blizine. Bolje je da se krv miješa, govorili su stari seljaci. A bila su za to još dva razloga. Prvo, nije dobro da djevojčina majka ako je u novoj družini ćerku neko krivo pogledao. Drugo, graničar, vječiti vojnik, često se zagledao u djevojku negdje na granici gdje je bio na službi, a to je najčešće bilo daleko.

Na Kordunu je davno iščezao običaj da roditelji traže momku djevojku i da ga žene po svom nahođenju. I toga je bilo ali samo kao zanemarljiv izuzetak. Dakle, kad bi momak dao roditeljima na znanje da je begenisao djevojku, da i ona njega voli i pristaje, rodbina je obično našla načina da se raspita o njoj i da je vidi. Raspitivalo se za sve, osim djevojačke ljepote, što je bilo stvar mladoženjinog ukusa: kakva joj je družina, majka i tetke, kako su dojile djecu, jesu li umjesne u polju, tkanju i veženju, jesu li se u kući rađali bogalji i sl. Miraz se nije pominjao, niti je mnogo značio, jer je u kućnim zadrugama bilo najvažnije vrjednoća i sloga. Odatle i poslovica Ne uzmi vraga, radi blaga. Miraz je zanimao samo trgovce, birtaše i bogate samovlasnike. Pošto na Krajini sve do 1960. godine nije bilo samovlasnika u selu, za mirazom su trčali samo trgovci.

Kuđenje valjane djevojke smatralo se smrtnim grijehom isto kao i kriva prisega kod suda, jer postojao je strah od osvete. Vjerovalo se da će u kući da se rađaju bogalji, da marva skapava i sl. Dakle, ako je djevojku pratio dobar glas u selu, momak je dobivao blagoslov roditelja. Ako je rodbina nešto sa čim nije bila zadovoljna rekla, dolazilo je do ozbiljnih razgovora sa momkom. Kaže mu šta se sve čulo i nastoje da utiču na njega. Nekad porodica uspije da ga odgovori od takve djevojke, a nekada ne i u takvom slučaju momak sam snosi odgovornost, ali mu ne zabranjuju da se oženi onom koju je izabrao.

Kad se dogodi da se djevojčini roditelji ne slažu, to se rješava lakše. Ako djevojka voli momka, iskrade se iz kuće i on je dovede bez svadbe koja se kasnije obavi. Za djevojku je to velik rizik, ali nije sramota jer se smatralo grijehom rastavljati milo i drago. To su bila pravila, a sve drugi izuzetci.

Prošnja

U prošnju ide momak, otac mu ili majka ( ako nema oca) i najviše trojica kumova ili prijatelja. Dolazak prosaca je ugovoren, pa sve čeka spremno. Momak i djevojka izjavljuju pred svima da se vole. Tada se skida ikona krsne slave sa zida i nad njom mladenci dobivaju blagoslov, poljube ikonu i roditelje u ruke i momak djevojci daje jabuku u koju je utisnut dukat. Momkov joj roditelj tad daje određenu sumu novca za pripremu darova. Tada se kaže: primila je djevojka jabuku i novce, i prošnja je obavljena. Tada neko od prosaca otvara prozor i ispaljuje pušku. Za selo je to bio znak da je djevojka isprošena.

Sofra po običaju dočekuje prosce prekrivena stoljnjakom, ali prazna, i tek kad se obavi prošnja, dolazi na sto kao prvo posluženje rakija i zdjela jabuka i orasa. Uzgred se ugovara i vrijeme svadbe. Kad se završi dogovor, prosci još bivaju počašćeni sirom i kajganom i odlaze. Prošnja obično traje od večeri do pred ponoć i nema nikakvog slavlja.

Prstenovanje

Poslije obavljene prošnje to se odmah javlja sveštenicima čijoj parohiji mladenci pripadaju. Uzastopce tri nedjelje s oltara sveštenici najavljuju ženidbu po imenu i prezimenu, tražeći da mu se javi ako postoji kakva zapreka kao što je srodstvo do petog koljena, kumstvo i sl. Četvrte nedjelje je prstenovanje, koje se obavlja kod djevojčine crkve. Tada dolaze mladenci, njihovi očevi, po koji od đevera i kum. Po završetku liturgije kum pruži svešteniku prstenje i ovaj ih stavlja mladencima na prste, blagoslovi ih i govori im o značaju bračne veze. Oni mu poljube ruku i time se završava ovaj obred. Mladenci dobijaju zadatak da pred dan vjenčanja poste bar srijedu i petak da bi se mogli ispovjediti i pričestiti.

Poslje prstenovanja ide se djevojčinoj kući na ručak, ali nije obavezno, već učine kako se dogovore. Dar svešteniku nije obavezan, ali mu se obično daje.

Između prošnje i svadbe momak odlazi djevojci u posjetu uglavnom uveče kad su u njenoj kući i žene koje spremaju darove, te se do dugo u noć igra, pjeva i radi.

Kićenje i otpremanje ruva

Dan prije svadbe dolaze djevojčinoj kući đuvegija, kum, đever i to ujutro, jer se ruvo vozi samo danju. Na kola se najprije natovari škrinja, a kod imućnijih i dvije i ormar, a već dvadesetih godina ovoga vijeka i šivaća mašina. Sve se to okiti tako da se škrinje i ne vide. Najprije se sve pokrije kopertama (bjelim prekrivačima za krevet) preko kojih se stavljaju biljci, ćilimi, šarenice, torbe, peškiri, bisage, ženske ručne torbice i muški torbaci, a onda kljecane konjozobice. To se sve dobro poveže užadima. Konjima se na ormu prikače peškiri, a pretiocima oko vrata. Tada đuvegija obavezno sjeda na vrh toga tovara dok kum ili đever upravljaju konjima. Prije polaska kočijaš napravi znak krsta kandžilukom, prekrsti se i onda neko izmetne pušku za srećna puta i tada se kreće. Prolazak djevojčinog ruva kroz sela pobuđuje veliku pažnju, posebno kod ženskog svijeta, i obično se dugo priča kako je ruvo bilo okićeno. Kad ruvo stiže kući, unosi se u vajat ili sobu za mladence i škrinje se ne otvaraju (da neko pakostan ne bi nametnuo čini). Govorilo se da ne valja otvarati škrinje da mlada ne bi bila nerotkinja.

Skupljanje svatova i odlazak po mladu

Poziv u svatove se vrši jednostavno. U kući se dogovore ko će biti pozvan i o tome se javlja po nekom od družine. Kum sudjeluje u svim dogovorima. Poziva se od osam do šesnaest svatova, sto čine najimućniji. Nezvan niko ne dolazi. Svadba traje dvije noći i jedan dan, jer su to uslovljavale prilike na vejčiti ratujućoj Krajini. Taj se običaj održao i do danas, iako se sve drugo izmjenilo.

Do ovoga rata bio sam u mnogo svatova i vršio sve funkcije - od đevera, kuma, pa do starog svata (jedanput sam bio čak i đuvegija), a ovdje kao primjer uzimam tridesete godine kad se ženio Dušan Simić iz Mlakovca, đe sam bio kum. Bilo je dvanaest svatova (svatovi su uvijek pozivani na par, da bi sa mladom bio neparan broj). Po mladu idu troja kola, kako bi se ona vozila u srednjim, a dvoja su bila predhodnica i zaštitnica, i u ta dvoja kola stavljan je po jedan barjak. Za svadbu se uzimaju najbolji konji iz sela, i svako je bio ponosan, ako na njegove konje padne izbor. U svatove se ne poziva ni najbliži rođak ako je pijanica i kavgadžija, da bi se očuvalo dostojanstvo svadbe, jer se u selu rado priča o onome što se na svadbi događalo.

Svatovi se okupe već u sumrak i večeraju, izaberu starog svata (starostu), obično najmudrijeg među sobom i dobrog poznavaoca običaja, jer on određuje sve postupke, koji se bez pogovora moraju izvršavati. A njega kod djevojčine kuće čeka isto mudriji čovjek koji vrši dužnost domaćina i sa kojim će se morati nadmudrivati.

Pred polazak starosta upućuje:

1. Da se niko ne smije opiti sve do dolaska sa mladom.

2. Da usput ne smiju nikom, a naročito ženama koje najmasovnije prate prolazak svatova, dobacivati ružne riječi.

3. Kod djevojčine kuće moraju se ponašati tako da ih svi požele kao drage goste.

4. Da se buklije piju malo da ne bi stekli glas poguzija, jer se buklije ne plaćaju.

5. Da pucaju iz pušaka samo kad starosta odredi

Pošto svatovi posjedaju u kola, i kočijaši naprave znak krsta pred konjima, starosta se prekrsti i očita Očenaš za sretna puta, svatovi isture nekoliko pušaka i krenu.

Dolazak svatova djevojčinoj kući

Na domak djevojčine kuće svatovi najavljuju dolazak s nekoliko pucnjeva. Konji usporavaju hod, pa barjaktari iskaču iz kola i kad stignu na ulazna vrata, ukrste barjake i traže muštuluk javljajući da dolaze dragi gosti, ali ne dobivaju ništa. U to stižu svatovi i neko iz kuće pita ko su, otkud su i sa kakvom namjerom uznemiravaju poštenu kuću u ovo doba. Govore im da se odmah tornjaju otkuda su došli, dok su čitavi, jer je ova kuća nekad i Turcima odoljevala, a da nebi danas grupi skitnica, itd. Barjaktari odgovaraju da nijesu ni Turci, ni skitnice ni hajduci, nego čestiti namjernici koji žele da se odmore. Tada vratima prilazi stari svat, kome se za čemerom vidi kubura, a sa druge strane prilazi domaćin isto tako sa rukom na kuburi za čemerom. Prvi se javlja domaćin iz kuće i kaže:

- Iako dolazite u nevrijeme kao vukovi, vidim da imate starješinu, pa jesi li dobronamjeran, ili spreman na kavgu? Kaži mi ko si i otkuda si, namjerniče?

Na to stari svat odgovara:

- Nijesam prijatelju, ni Turčin, ni razbojnik, nego pravi Srbin i krsnu slavu Svetog Đurđa slavim i živim u selu na četri sata hoda odavde. Nevolja me nagna da se u ovo doba pred tvojim pragom pojavim.

- Kažeš da si pošten Srbin, kao da ja ne znam da ima i nepoštenih Srba. Jedni se poturčiše, drugi poprimiše pa zlotvori postaše!

- Znam prijatelju, da je teško biti Srbin pa pošten na ovoj prokletoj vjetrometini graničarskoj, đe nas nevolja za nevoljom vija, ali ako dozvoliš kazat ću ti što me ovdje donese.

- Pa da čujem.

- Imamo lijepo stado ovaca i janjaca, pa mi nekidan zalutaše na vaš atar. Među njima je bilo jedno najljepše koje su djeca posebno zavoljela i razmazila. Kad pastiri dognaše stado kući, djeca opaziše da nema te ovčice, njihove ljubimice. Prijatelju, ako ceš mi vjerovati, nastade plač i bugarija, da ne bi više ni da je polovina stada nestala. Kući se ne smijem vratiti bez toga janjeta jer će mi djeca od jada presvisnuti. Propitao sam se i kod čestitih ljudi i doznao da je tamo bilo i tvoje stado, pa najprije da tebi svratim. A kako je tvoje stado na glasu, možda je naše janje među njima, a da ti i ne znaš. Pa te molim da ga skupa potražimo. Možda će me poznati kad se javim.

- Dobro de, to bi se i moglo vjerovati, ali zašto radi jednog janjeta povede tolike ljude, ko'da na vojsku ideš?

- E, pa to su sve moja braća, kumovi i prijatelji, i kad pođe ne dadoše mi samom, nego pođoše samnom da je veselije, a i sam znaš da nikada noći nije vjerovati.

- Da, prijatelju, lijepo si smislio tu priču i daj Bože da je istinita. Ne želim ja tuđe prisvajati. Samo dal ti znaš onu priču o dvje komšija, kako su gra' nosili sa sajma?

- Ne, nijesam cuo.

- E, onda čuj. Vraćali se sa sajma dvojica komšija sa torbama na leđima. Jednog su zvali Pošteni, a drugog Nepošteni. Pošteni je na sajmu kupio torbu gra' za sjeme, jer mu se sorta dopala. Kad na putu sjedoše da se odmore, Pošteni da bi se pohvalio, odriješi torbu i pokazuje kako je kupio lijep gra' da zametne sjeme. Kad to viđe Nepošteni, izvadi iz džepa sasvim slično zrno gra' i reče: Eto vidiš, to je kao moj i dobro rađa. Ja tu sortu već odavno imam i dobro mi rađa, a onda baci to zrno Poštenome u torbu i krenu dalje. Kad se kaniše rastati, najednom Nepošteni poče jadikovati, kako mu je ono zrno gra' neki zavjet, šta li, pa to zaboravio, pa zamoli Poštenog da mu ga vrati. Ovaj odreši torbu, a Nepošteni, tražeći svoje zrno, kuka i priča kako ga on dobro pozna, ali ga odozgo nema jer se sigurno zamješalo dublje. Pošteni vidi sta ovaj oće, pa mu nudi pregršt gra', ali ovaj prevrće dalje i traži. Najzad kad Poštenom dosadi, reče Nepoštenom da odriješi svoju torbu i Pošteni mu sasu po torbe gra' i reče:

Evo na pa nosi, pa kod kuće traži svoje zrno, valjda nije saišlo na dno torbe. Kakav je Nepošteni, uzeo bi on sve, ali se bojao da Poštena dobričina ne izvrne curak pa ne da ništa, zaprti torbu i odu svaki na svoju stranu. E sad si čuo kako ćemo mi među pedeset janjaca poznati tvoje!

- Prijatelju, njesmo došli da se varamo, ni da otimamo, nego da se u poštenju sastanemo i rasatanemo reče starosta. Zajedno ćemo pogledati. Ja ću vabiti, pa ako je tu, javit će se. Ako nije i ne javi se, mi ćemo je potražiti kod drugih komšija.

Tako se još malo nadmudruju, a onda žene iz kuće stavljaju na svaki barjak po peškir koji barjaktari vežu i odlaze da negdje na viđeno mjesto zadjenu barjake, a svatovi ulaze u kuću. Dočekuju ih kruvom i soli. Stolovi su zastrti bijelim stoljnjacima na kojima stoji nekoliko zdjela jabuka i orasa. Svatovi stavljaju na sto svoje ploske i flaše sa ostatcima pića, jer tada niko ne pije. Sjedaju oko stola bez reda, a starosta i domaćin se sporazumjevaju da će pastirica, koja najbolje pozna stado, dovoditi janjce i oni neka prepoznaju svoje.

Pastirica je obično okretna 12-godišnja djevojčica koju nauče kako će postupati. Ona dolazi spolja sa dvojicom muškaraca koji među sobom vode djevojku, redovno mladića preoubučenog u žensku odjeću, ali u kakve prnje da izaziva smijeh. Maskirani izigrava sramežnu djevojku, a pratioci kazu: Evo, dobri ljudi, ovo je janje nešto drukčije, od našije, pa će možda to biti ono što tražite. Starosta prilazi malo bliže, vabi, ali ovčica ćuti, ne odaziva se. Pošto nije prava, đeveri je vraćaju i dovode drugu, jos grđu. Za drugu se u selu obično nađe kakav dvometraš, isto obučen u žensko ruvo, koje mu je obično i tjesno i kratko. Još ga i nagarave. To tobožnje janje čim se pojavi na vratima, počne blejati i trčati ravno na starostu da ga poljubi. Iza njih djevojčica viče: >Eto ti to je vaše, vidi se da vas pozna. Starosta se brani i viče da nije, jer je njegovo nešto manje od ovoga i nije ovako garavo, nego je bijelo i graorasto. Sve ovo izaziva dobro raspoloženje i urnebesni smijeh. Treći put pratioci dovode pravu babu, odjevenu u djevojačko ruvo i to isto izaziva smijeh. Baba već sa vrata širi ruke i ide k starosti da ga poljubi. Usput priča da ga se zaželjela otkad je zalutala u tuđe stado, a djevojčica dovikuje glasno: Eto, valjda smo sad našli pravo. Vodite ga odmah, jer ne da mira stadu. Previše ste je razmazili. Starosta ni na to ne pristaje tvrdeći da je njegovo bilo nešto mlađe i pratioci odvode babu, koja se ponekad i nepristojno ponaša.

Kad se smijeh stiša, prilazi k starosti domaćin i ozbiljno mu nudi sve tri ovčice pa neka kod kuće bira koja je prava, kao onaj svoje zrno gra', ali starosta tvrdi da on nije nepošten, a ne može ni da ih strpa u torbu kao onaj gra'. Moli domaćina da se odmore i da krenu dalje. A kad domaćin dozvoljava, starosta raspoređuje svatove đe će ko sjesti. On sjeda za sto ispod ikone krsne slave, a njemu s desna kum i đever, ostavljajući između sebe prazno mjesto za mladu, a s lijeve mu sjedaju đuvegijin otac, stričevi i ostali. U drugom kraju sobe je drugi sto za koji sjedaju domaćinovi uzvanici koji se ne mješaju sa svatovima. Na sto se iznosi piće i čaše, ali još niko ništa ne uzima. Sada sve postaje ozbiljno.

Djevojku dovode dvojica braće ili bratučeda, koga već ima, i staju na sred sobe, okrenuti licem prema starosti i ona se duboko pokloni i kaže: >Pomozi na Bog!. Na to svi odgovaraju; Bog nam pomogao!. Tada ispred djevojke izlazi pastirica sa kandžijom u ruci. Ona pita, jeli sada dovela pravo janje, a kad starosta potvrdi, ona nastavlja kako se namučila dok je pronašla i prepoznala pa im dovela ono sto traže i nada se da će joj to platiti. Starosta zahvaljuje, i pruža djevojčici sitnu paru. Ona prima, pogleda novac pa tobož začuđeno pita: Pa zar samo toliko. Zar vi tako malo cijenite ovo janje za kojim toliko plačete?. Udari kandžilukom po zemlji i viče: Ne dam! Ne dam! Starosta tada pruža nešto kiju paru, ali mala ponovo udara kandžilukom i viče: Ja sam to janje od jednih vukova odbranila, pa sad ne dam drugima!. Tada joj starosta priznaje trud, zahvaljuje joj se i priča kako su siromasi, da su se mnogo istrošili i moli da ih mnogo ne globi, a onda ustaje, izlazi iza stola, pruža maloj ozbiljan dar i ljubi je u čelo. Time uloga ove djevojčice još nije završena. Starosta se sada ljubi sa pratiocima, a djevojka njega u ruku, i on je vodi za sto i predaje kumu i đeveru, koji je smještaju između sebe. Tada dolazi ista djevojčica sa nekoliko žena i donose svatovske oznake. To su preklopljene u trokut oko 15 cm dugi parčici srpske trobojke na koji su ušiveni stručići bosiljka. Oni to kače svatovima na revere prsluka.

Drugi se ne kite. Đuvegija, kum i đever jedini sjede za stolom sa kapama na glavi, na kojima imaju iste oznake kao i na reverima, dok su drugi gologlavi. Tada se prvi put natoče čaše, svi ustaju, krste se i starosta čita Očenaš, pa ispijaju i sjedaju da se posluže jabukama i orasima. Mladinu čašu ispijaju đever ili kum i tako će u toku cijele svadbe, jer se valja ispiti čaša. Kad djevojka sjedne sa svatovima za sto, tada svatovi otvaraju prozore i isturuju puške koje imaju, a kasnije se puca povremeno i pojedinačno.

Kod drugih čaša ustaje starosta da pozdravi domaćina i njegovu družinu i da se zahvali na dočeku i časti. To je svađe ponešto drugčije i vrlo često u desetercu i poslovičnom duhu. Ovdje bilježim kako je Đuro Mihajlović rekao i to samo glavno:

Dragi naši novi prijatelji! Čoek bez družine i prijatelja isto je što i okresano drvo. Prijateljstvo je biljka koju su nam stari zasadili, odnjegovali i u amanet nam ostavili da je čuvamo i njegujemo, jer nas je na ovoj Krajini, krvavoj haljini, od propasti sačuvalo. Mi dođosmo k vama po ovaj lijepi cvijet, da ga u svoj vrt presadimo, da rađa i da se množi, kako je Bog odredio. Vi ga od srca dadoste, i mi ga od srca primamo. Dao Bog da nas ovaj cvijetak čvrsto povezao, jer ćemo ga čuvati i braniti od korova, da bi se svi mogli ponositi i jedni drugima u nevolji u pomoć priskočiti. Zato:

Bog dao, sve nam se širilo,

Visilo,

Ponosilo

Kao tica visinom,

Kao riba dubinom,

Kao jelen rogom,

Kao junak slobodom.

Okna vam se u ambaru žitom presipala,

Krave vam se i ovce bliznile,

A žene vam djecom kuću punile.

Konji vam od pertilosti vrištali,

A momci vam se u sedlu kao vojvode držali,

Djevojke vam se tkanjem i vezivom ponosile

I muške oči zanosile.....

Zatim domaćin odgovara, na starostinu zdravicu i zahvaljuje na lijepim željama. Zdravice se piju naiskap.

Za doručak je uglavnom sir i kajgana.

Poslije doručka svatovi se dižu, sjedaju u kola i polazi se na vjenčanje. Mladenci, kum i đever najprije svraćaju popu da se upišu i dadu mu dar u novcu. Ovo je stari običaj koji se kod Srba na Krajini zadržao još od vremena kad je pravoslavna crkva bila nepriznata ili prećutno trpljena pa je pop za svoje usluge, pa je pop za svoje usluge dobijao samo ono što mu ko dade ili onoliko koliko je sam umio da izmami. Crkva je donosila propise za to, ali nije imala iza sebe vlasti koja je štitila te propise. Sad kada je pop mogao tražiti plaćanje usluga po propisu, rijetko je koji to činio, jer je to ličilo na gramažljivost, pa su ljudi izbjegavali da se vjenčaju kod takvoga popa. Išli su u susjednu crkvu i često davali više, nego što je njihov tražio. Djecu je po naređenju vlasti, morao krštavati besplatno. U novoj državi ( Kraljevini SHS), kad je crkva priznata, gotovo nijedan pop nije htio da se zavadi sa običajima, pa je davanje ostalo dobrovoljno sve do 1941. godine i dolaska vlasti kada pravoslavni sveštenici, ponovo kao u vrijeme Austrije, podjeliše sudbinu sa srpskim narodom.

Vjenčanje

Mladenci se najprije ispovjede. Po običaju kod srpske crkve zajedno jer se grijesi ne ispituju, nego im sveštenik kaže: Da ste grešni, grešni ste, jer smo svi mi grešni. Molite se Bogu i pošteno živite, pa će vam grijesi biti oprošteni. I to je sve. Nekad neki pop traži da mladenci očitaju molitvu, neki ih pričesti i bez molitve. Tada im sveštenik izmjenja prstenje. Zatim se mladenci uzmu za ruke preko kojih kum zaveže peškir, a sveštenik stavi vijence na glavu. Poslije molitve prođu tri puta oko časne trpeze za sveštenikom koji otpjeva određenu molitvu. Kum i đever idu za njima sa upaljenim svjećama. Kad je to gotovo i sveštenik završi posljednje Isaije likuj, skida im vjenčiće sa glava, drži govor o značaju braka, zaželi sreću i skida peškir sa ruku koji ostaje njemu. Tada traži da se mladenci poljube i vjenčanje je gotovo. Svatovi prilaze, čestitaju i ljube se s mladencima i odatle se kreće k djevojčinoj kući na ručak.

Za vrijeme vjenčanja crkvenjak zagrmi sa dvije ili tri prangije i na polasku ga starosta daruje. Djeca čekaju oko crkve i kad svatovi izlaze iz crkve, tada viču: Kume, izgore ti kesa!. Kum im tada baca sitan novac po travi oko koga se djeca otimaju.

Svoj povratak svatovi najavljuju pucanjem iz kubura. Ulaze u kuću i sjedaju za stolove, jer sada nema nikakve ceremonije. Žene odvode mladu u drugu prostoriju, skidaju joj sa glave rubac i stavljaju na glavu bijelu povezaču, kakvu će do smrti nositi i ona se vraća među svatove.

Mijenjanje rubca za povezaču najčešće je popraćeno plačem majke, sestara i drugih. Žene plaču i kad mlada odlazi.

Ovaj obred popraćen je i sa nekoliko čarolija. Još kod polaska od kuće mladenci krišom dobivaju od čini koje bi im neki pakosnik mogao nametnuti sa željom da im pokvari polne odnose. To je obično za devet uzlova zavezana krpica od ketenova platna u kojoj je zrno tamjana, stručić bosiljka i češanj bijelog luka koji je stajao na Božić na stolu i žitu ispod božićne svijeće. Prije odlaska na vjenčanje žene uče djevojku kako će dok obilazi časnu trpezu u crkvi, neopazice bar malo pričepiti mladoženju, da bi joj bio podložan. Ako to opazi, čarolija gubi moć.

Ručak

Kad na sto dođe supa, kum uzima tanjur, ide od svata do svata i prima ponešto novaca kao poklon domaćici - planinki, pa joj to predaje uz zdravicu.

Ručak je obilan, sa kuvanim i pečenim mesom. Svatovi piju vino, ali umjereno. Na kraju ručka pjesmom rozgalicom stari svat pita domaćina je li slobodno zapjevati. I to mu isto neko pjesmom odgovara i dozvoljava. Pjesmi se pridružuju svi i zdravica više nema. Puške sad često prašte i traje smijeh i šale sve dok neko od svatova ne uzme gusle i obično zapjeva pjesmu o ženidbi nekog junaka ( >Ženidbu Dušanovu<, >Ženidbu od Zadra Todora<>

Kad dođe vrijeme za polazak, tada se na sto iznosi cijelo pečeno prase ili ovca jalovica, te nekoliko pogača. To je popudbina, pa starosta određuje hoće li se to sjeći na komade koje će svatovi staviti u svoje torbake ( bez torbaka muškarci nisu išli na put) ili će to cijelo staviti u kola, što je najčešće bivalo. Osim toga, svaki svat dobije napunjenu plosku ili flašu s vinom.

Tada porodica i uzvanici daruju mladu, a ona svatovima vješa peškire oko vrata, ali je svatovi ne daruju.

Dok žene još opremaju mladu za polazak, svatovi i uzvanici pjevaju obaveznu pjesmu o rastanku. Bilo ih je mnogo, a ova je posebno lijepa:

Oj, bosiljce, sitno sjeme,

Blago onom koj'te bere.

I ja bih te rado brala,

Evo sada nemam kada.

Ja se spremam u tuđinu,

Kud me dragi sobom vodi.

Sudbina je uvjek takva

Kada majka ćerku rodi:

Drugu majku, majkom zvati,

Svoju moram ostavljati.

Druga majko dobra budi,

Dok ja svoju zaboravim.

Drugu seju, sejom zvati,

Svoju moram ostavljati.

Draga sejo dobra budi,

Dok ja svoju zaboravim.

Drugog brata moram zvati,

Svoga moram ostavljati.

Dragi braco, dobar budi,

Dok ja svoga zaboravim.

Drugog tatu moram zvati,

Svoga moram ostavljati.

Drugi tata dobar budi

Dok ja svoga zaboravim!

Na polasku mladine sestre, rođene i nerođene, naprosto zatrpavaju đuvegiju sa darovima. To su najčešće košulje, srmeni naratci, čarape, vezene marame i drugo. Povrh svega mladoženji se stavlja oko vrata grotulja (đerdan) nanizanih jabuka, orasa i lješnjaka, dvostruka i po dva metra. Tu grotulju i peškir mladoženja mora nositi do kuće, sve ostale darove može da skine i da stavi u kola, zato što grotulja ima određeno značenje.

Prije polaska svatovi se počnu muvati oko kuće jer valja nešto ukrasti. To su obično sitnice: srp, crtalo ili lemes od pluga, bradvu, mašu ili sl. Ukradene stvari niko ne uzima sebi, nego ih predaju kod đeverove kuće pa se kasnije mogu vratiti. Taj običaj se ni do danas ne napušta.

Na polasku mlada sjeda na zadnje sjedište u kolima između kuma i đevera, a mladoženja uz kočijaša u ista kola. Poredak je isti kao i kod dolaska. Barjaci su u prvim i zadnjim kolima, a mladina i đuvegijina kola u sredini. Konjima uvjek upravljaju domaćini koji su i svatovi. Oni redovno prije polaska poliju zob vinom, da bi konji bili življi.

Mladu niko od rodbine ne prati, jer je to - bio kažu - bilo nepovjerenje i uvreda za maldoženjinu kuću.

Putovanje

Ako se duže putuje, ide se bez zadržavanja i brže. Uz put kod svake krčme iznose bukliju ( vino, a nikad rakiju) i obavezno se staje. To je čašćenje i ne plaća se. Svatove obično dočekuje i ispraćaju veće ili manje skupine žena, da vide mladu i one je često ispraćaju pjesmom kao što je ova:

Odleti nam jato sokolova

I odnese ticu golubicu;

Mjesto ludih djevojačkih snova

Porodiće dvanajst sinova...

Na domak đuvegijine kuće opet barjaktari iskaču iz kola i ukrštaju barjake preko vrata, samo sad nema nikakvih nadmudrivanja. Kad dobuju peškire za muštuluk, ističu barjake na kući i njihova se uloga završava. Žene prostiru krpu platana preko praga pa do kola. Prva kola prolaze, a mladina staju pred ulazom. Đuvegija skače iz kola. A svatovi se okupe oko njega, da mu potrgaju grotulju. Svako želi da uhvati što više jabuka i orasa da ponese kući, jer se to smatra srećom. Koji ništa ne uhvati, osjeća se nesretnim. Svekar i svekrva prilaze kolima i svekrva (maja) pruža snaši u krilo muško djete koje mlada daruje, ljubi i vraća svekrvi. Zatim ustaje sa sjedala, vadi iz njedara jabuku i baca je preko kuće. Ovo bacanje ona je morala vježbati kod kuće, jer to svi prate. Ako jabuka udari u krov i vrati se, ona je ponovo baca, ali se utisak ne popravlja, jer se vjeruje da će se mlada vratiti k roditeljima bilo kao bjegunica ili premlada udovica. No rijetko se događa da ne prebaci… Iza kuće gomila djece čeka jabuku, a ko je uhvati smatra se sretnim. Kad jabuka preleti preko kuće, pa još visoko, nastaje urnebes od veselja, zaprašte sve puške i svi đuvegiji čestitaju. Tada đuvegija prilazi kolima i skida mladu s kola, a svekar (ćajo) daje joj kru' i so, zaželi joj dobrodošlicu i on i svekrva ju izljube, a ona njih u ruku (kod nas nije bio običaj da đuvegija unosi mladu u kuću). Uzimaju je za ruke i vode do praga, kojemu se ona pokloni i poljubi ga ( naravno, platno na pragu ). Kum i đever idu za njima i preuzimaju je. Ako je u kući ognjište, triput je provedu oko njega, i ona mu se triput pokloni. Ako nema ognjišta, nego samo šporet, onda je vode oko stola na kome gori svijeća i stoji postavljeno jelo i piće za goste. Zatim se pokloni pred ikonom krsne slave, prekrsti i time je svadbena ceremonija završena. Mladu preuzimaju žene, izljube je i odvode je da se raskomoti i odmori.

Od dolaska svatova mladoženjinoj kući stari svat gubi svaku vlast i ostaje do kraja svadbe običan svat. I đeverova dužnost je završena pa on posataje meta šala, često neukusnih, ali se ne smije ljutiti. Jedino kum ostaje čuvar kume sve dok mladence ne svedu u vajat.

Svatovi sada slobodno piju i vesele se. Pošto su rastrgli đuvegijinu grotulju, bacaju se u lov na živad i janjce oko kuće ( ostalu stoku ne diraju), pa što uvate, zakolju i daju ženama da spremaju. Zbog toga domaćin prije dolaska svatova živad i janjce spremi u komšiluk, a ostavi samo toliko, koliko se u toku nekoliko dana može potrošiti. No i to se smiri i sjeda se za večeru. Sada mlada sjeda između kuma i đuvegije. Poslije večere igra se kolo i otimaju se ko će se do mlade uhvatiti. Opet je tišina samo kad guslar počne uz gusle pjevati, ali ih on ne zadržava u drugim pjesmama.

U toku večeri izvode se razne šale. Tako neko uzme metlu da pokaže mladi kako se u ovoj kući čisti pa počne naopako od vrata ka prozoru i mlati metlom pa po nekog i udari i time izaziva smijeh. Kad završi čišćenje, sakupi smeće u lopaticu, otvori prozor i baci napolje i metlu i lopatu. Zatim uči mladu kako se zatvaraju vrata, s naglaskom da treba tako da lupa da se raspadnu, i to naročito kad ćajo i maja odu spavati. Naročito se rado izvode šale pomoću kakvog nedotupavog čeljadeta, ako ga ima u kući ili u selu. Često su to i vrlo grube šale. Vrlo je stara šala sa krađom mladinih opanaka.

Poneko od svatova nastoji da mladi skine opanak ili cipelu sa nogu i iznosi to na licitaciju. To kum koji je obavezan da čuva kumu, mora otkupiti, ponekad i poskupo. Drugi pokušaj rijetko uspjeva jer kum bolje pazi, pa neko polupanog nosa iziđe ispod stola, i ne smije da se ljuti, već nastoji da se sakrije neuspjeh.

Sve to traje do pred ponoć, izuzetno duže, ako je bilo daleko pa su svatovi kasnije stigli. Tada na sto donose pečeno prase, janje i kupus ( ljeti slatki kao salatu, a zimi kiseli). To je posljednji obrok. Poslije toga dolazi darivanje i odvođenje mladenaca u vajat. Nasred kuće stavlja se sofra na koju se donesu darovi. Kum uzima tanjur, ide od svata do svata i prima dar za mladence u novcu. S njim idu mlada i đuvegija, koji se pošto ispiju čaše vina, sa svakim ljube. Kad je to gotovo, mlada prilazi darovima i daje najprije domaćim. Maji i ćaji daje pokrivače za krevet, đeverovima košulje i čarape, zaovama marame, jetrvama i drugim ženama povezače, kumu košulju i čarape, a svatovima po peškir. Poslije toga kum i kuma vode mladence u vajat, i kad se vajat zaključa, tada svatovi počinju izvoditi razne vragolije. Oko vrata nastane bugarija kao za pokojnikom, za nevinošću. Drugi traže neku rupu u zidu, što se kod brvnare i nađe, pa ubacuju vodu da im pokvasi krevet. Kada se i to smiri, svatovi se počnu opraštati i odlaziti. Oni kojima se još pije i pjeva, nastave, ali samo do zore, jer i najpijaniji znaju da tu ne smiju dočekati dan. I time se završava svadba. Na Kordunu se nikad ne sakupljaju svatovi i sutradan.

Iduće nedjelje dolaze djevojčini roditelji i braća u posjetu, a đuvegijini vraćaju posjetu kad se dogovore jer uobičajeni rok ne postoji. Od stranih ni na drugu gozbu ne ide niko osim kuma i kume, a svaka ta gozba je tiha, bez pjesme i zabave i traje samo jedan dan.

Korišten materijal iz knjige NARODNE PJESME, POSLOVICE I SLIKE IZ ŽIVOTA I OBIČAJA SRBA NA KORDUNU, autora Stanka Opačića - Canice, izdavač Prosvjeta Zagreb, 1987 godine.