Kad bolesnik umre, neko od svojte stavlja mu u desnu ruku upaljenu vostanicu da mu dusi osvijetli put u raj.Zaklapa mu oci. Ako oci ostanu otvorene, smatra se da ce jos neko iz kuce ubrzo umrijeti. Zatim pkojnika okupaju i obuku, a onda mu stave na ocne kapke metalan novac, da se oci ne bi otvorile. Taj se novac daje prvom slijepcu ili prosjaku koji naidje. Kupanje se obavlja zato da se sa pokojnika sapere grijeh. Djeca i djevojke se samo umiju jer su cisti od grijeha. Pokojnik se oblaci u novo crkvarsko odijelo, koje se sa stvarima cuva za smrt. Cesto stariji ljudi zato sami odrede odijelo.
Najprostranija soba u kuci okiti se sarenicama, cilimima, kopertama, peskirima i bosiljkom. Na sred sobe napravi se od stolova ili dasaka povisen lezaj, prekrije se kopertama i sarenicama i na to se stavi tijelo pokojnika. Pod glavu mu se stavlja vezen jastuk u kome ne smije biti perja, nego trava ili perusina. Ne stavlja se perje, jer se vjeruje da zli duhovi pozabadaju perje po tijelu pokojnika i povukodlace ga. Nedje se vjeruje da ce zivad pocrkati ako se perje zakopa sa pokojnikom. Zato se ispod tijela pokojnika stavlja strugotina. Zatim se tijelo prekrije pokrovom, i sa svake se strane zapali po jedna svijeca, koje gore sve dok je pokojnik u kuci i nose se sa njim do groba. Na prsi pokojnika stavlja se mali drveni krstic, koji ljube oni koji dolaze da se oproste od pokojnika i isprate ga. Soba se kadi tamjanom, prozori se drze zatvoreni. Pokojnika stalno cuvaju tri do pet osoba, koje posebno paze da u sobu ne udje neko zivince, jer se vjeruje da ce se pokojnik vracati druzini u snu ako ga preskoci neka zivotinja ( macka i sl.)
Bugarenje ( naricanje) za pokojnikom pocinje cim on sklopi oci i sa malim prekidima traje sve dok se tijelo ne spusti u grob.Tada prestaje jer kazu da ne valja uznemiravati mir pokojnika. Za njim bugari rodbina i poneka zena iz komsiluka ako j nekog svog skoro sahranila pa mu tako salje poruke po ovome pokojniku. Ni najstariji ne pamte da je ovdje bilo placenih narikaca, niti se na groblje nosilo jelo i pice. Rijeci koje se izgovaraju u bugarnji niko ne uci niti pise. Ova zapjevka dosta lici na guslarsku pjesmu. Rijeci su vrlo cesto misaone i zavise od bistrine narikace. Na Kordunu se sve do 1959. godine zadrzale kucne zadruge, dje nije bilo testamenta, nego se idealni dio pokojnikovog imanja gasi u korist svih zivih u kuci, pa nije moglo biti zamjerke oko naslijedja. Zato je zalost bila iskrena i nije bilo razloga za dvolicnost. U bugarnji se nabrajjau svi razlozi zbog kojih se zali, molba Bogu za rajsko naselje, ali i kleveta onome ako se smatra da je neko kriv za preranu smrt. Tu s ene stedi ni Bog ni car. Boga se naziva krvnikom ako je premlad umro, a cara zlotvorom i dusmanom ako je poginuo granicar na bojnom polju ili od zadobijenih rana ili bolesti.Bugarilo je cesto i vise osoba istovremeno i svako je izgovarao svoje, ne obaziruci se na druge. Tako je ta zapjevka bila slobodna od sablona. Ovdje navodim zapjevku koju mi je kazivala Pavka Muskinja iz Brezove Glave, kako je bugarila njena svekrva za sesnaestgodisnjom cerkom Smiljom kad je umrla od susice:
Ajoj, Smiljo, janjesce moje miljeno,
Ajoj, cvijete majcin, prerano uveli!
Ajoj, probudi se, andjele moj nevini,
Pogledaj jos jednom jadnu majku,
Pogledaj tuzne drugarice svoje
Koje te cvijecem i suzama kite,
Ajoj, mjesto vjenca vjencanoga.
Ajoj, janje, prate te na put sa koga se niko ne vraca.
Ajoj, Smiljo, ovo nije moba zetelacka,
Ajoj na kojoj si leptir bila,
Ajoj i pjesme zavodila.
Ajoj, preranosi srp i preslicu ispustila,
Ajoj, prije nego si se svijeta nagledala,
Ajoj , Boze, dusmane sto sam ti toliko skrivila
Da mi je premladu i zelenu uze ?
Ajoj, zasto jadnoj majci srce izvadi
I ostavi joj ranu neprebolnu ?
Ajoj, da mi je jadnoj da poludim,
Da ne znam sto su suze i jadi,
Ni crni barjak sto mi Smilju u grob void,
Dan e vidim, ni ove jauke zvona sa crkve,
Ajoj, sto mi dusu neprebolnu kidaju, da ne cujem….
Kad u jednoj kuci lezi pokojnikna odru, niko u selu ne ide u poje na rad dokle se god kuca vidi, nego se nude da pomognu oko sahrane. Organizaciju posla uzima neko od prijatelja ili daljih rodjaka.Najbliza rodbina tada ne radi. Ovaj odredjuje ko ce praviti sanduke i krstove, ko ce kopati raku. Te poslove niko ne odbija i ne naplacuju se. To se smatra obavezom i odbijanje je grijeh. Rok za sahranu je 36 sati, izuzetno duzi kad se ceka neko iz daleka. Rucak se nudi samo druzini i majstorima, a onima koji kopaju raku nosi se hrana na groblje. Za veceru se sprema vise jela.
Svestenik rijetko dolazi da pokojnika pred smrt ispovijeda i pricescuje, ali obavezno dolazi pred sahranu radi opijela u kuci i pratnje do groblja dje pjeva pogrebne pjesme.
Kad je sanduk gotov, tijelo se stavlja u njega i sve skupa opet na odar i prekriva se pokrovoma, ali s ene zatvara sve do kretanja iz kuce kada se sanduk zakuje i vise s ene otvara ( izuzetno na groblju na zahtijev porodice).
Sanduk iz kuce iznose daljnji rodjaci ili najbolji prijatelji i kumovi i kad prelaze kucni prag, tri puta sanduk spuste i podignu kao poslijednji pozdrav kucnom pragu.
Prema kzivanju Steve Miljevica iz Male Vranovine u prag se zabijaju tri cavla kad se pokojnik iznese iz kuce. Svijeca koja je gorjela kod pokojnika iznosi se na groblje, a tegla sa zitom u kome je svijeca stajala razbija se o prag, kao simbol sve stete od pokojnika uz rijeci : “Nista sobom ne ponse osim svoje podmotane ruke”. Kad pokojnika dignu sa odra i iznesu, rodbina uzima tri hljeba i sjeda na odar za buduci napredak kuce.
Pokojnika su nosila po cetvorica ljudi na nosilima. Ako je groblje daleko, nosaci se smjenjuju. Sve do oslobodjenja pokojnici nisu vozeni iako je u selu bilo dobrih konja i kola. Govorilo se da se ne valja ili da je to poslijednja usluga pokojniku da ga njegovi blizi odnesu na svojim ramenima. Izuzetno se vozi star svestenik i pretezak krst.
Poredak pogrebne povorke je ovakav : napred se nosi mali krst na kome je peskir, zatim crna crkvena litija i muskarci idu u dvoredu. Za muskarcima ide svestenik i crkvenjak, za njima sanduk, a za sandukom rodbina oba spola, a za njima zene i djevojke u dvoredima. Vijenaca nije bilo. Rodbina je nosila upaljene svijece, a ostale zene bukete cvijeca, a zimi bukete zimzelena, bosiljka i grancice smreke i omorike. Muskarci su isli gologlavi, a zene u crnini i sa crnim maramama preko povezaca i rubaca. Pred ulazom u groblje izdvajale su se trudne zene i doilje i ostajale bi tu dok se sahrana ne obavi. Kazu da ne bi radjale gluvonjemu djecu ili ostale bez mlijeka. Stevo Miljevic iz Velike Vranovine prica da su trudnice mogle uci u groblje ako oko ruke zavezu crveni koncic ili krpicu, sto ih je branilo od zlih sila i uroka.
Pored rake spusta se sanduk i svestenik pjeva opjelo, a zatim govori o pokojnikovom zivotu i vrlinama. I kad svestenik prelije sanduk i otpjeva posljednje Vjecnaja i pamjat, on prvi baca saku zemlje na sanduk, zazeli mu mir dusi i laku zemlju, onda to ucine i drugi. Spustanje sanduka u raku, obicno je popraceno potresnim bugarenjem. U celo se rake usadjuje mali krst, oko 70 cm visok, i na njega se stavljaju svijece. Kad je humka gotova, po njoj se polazu buketi cvijecea. Pored malog krsta ukopava se veliki krst, od 4 do 8 metara visok, izrezbaren. Na vrh ovoga krsta stavlja se peskir koji tu ostaje dok ne istruli. Na zastitnim dascicama velikog krsta posebno su uocljiva tri >prsta<, okrenuta prema zemlji- znak trojice na ruci- a treba da zastite pokojnika, tj. Njegovu dusu od zlih duhova.
Na povratku s groblja svi ukopnici peru ruke na prvom potoku, a oni koji dolaze na veceru ponovo ih peru pred kucom. Ruke se ne brisu. Kad se ruke peru kod kuce, negdje je obicaj da se iznese zar koji se tri puta prebaci u rukama, a negdje se ugljenom nagarave ruke.
Na veceru dolazi rodbina, majstori i kopaci rake, te pozvani prijatelji i komsije.
Kada je vecera skuvana, najprije se u posebne posude, obicno iz kojih je pokojnik jeo, odaspe svega po malo sto ima za veceru i stavlja se za pokojnika nedje u kraju kuce.
Za vecerom se pije vino, ali se ne kuca casama, vec se samo podizu uz rijeci: >Za pokoj duse koja se predstavila<.Poslije vecere se jos malo sjedi, a na polasku se obicno kaze: >Da Bog da se drugi put u veselju vidili<.
Sutradan se poslije sahrane sve pere i cisti. Odjeca pokojnika se daje prvom prosjaku koji naidje. Posudje iz kog je pokojnik jeo baci se u neku vrzinu.
Zvona sa crkve zvone sve vrijeme kretanja sprovoda, a osam dana poslije sahrane zvone svako jutro kratko. Zat o se crkvenjaku daje poklon u novcu, pa carape ili kosulja. Cetrdeset dana nakon sahrane, daje se parastos u crkvi i poklanjaju se svijece, ali se grob ne posjecuje do prvih zadusnica, kad se samo upale svijce pored krsta. O zimskim zadusnicama redovno se pale vostanice kod kuce i to toliko komada koliko je pokojnika druzina sjeca. Cita se molitva za pokoj njihovih dusa.
Groblja se na Kordunu nijesu uredjivala negos e samo humka odrzavala i krstovi se mjenjali. Stoka nije pustana na pasu u groblje, jer se vjerovalo da je neoprostiv grijeh uznemiravanje pokojnika. Sa groblja se nije nista kralo.
(Koristen materijal iz knjige "Narodne pjesme, poslovice i slike iz zivota i obicaja Srba na Kordunu", autora Stanka Opacica-Canice. Knjigu je izdala "Prosvjeta" Zagreb, 1987 godine)
Ja ti bogami ne bi zna reci kako je slava nastala, ali znam od djetinjstava sta je ona za nas bila i zasto su nam je preci cuvali i sacuvali. Po mome ima tu nesto krupnije, od one stare Ko salvu salvi, tome se i pomaze. Dana kad kuca slavi, pozove se sve sto je najmilije i srcu najblize: kumove, pobratime, prijatelje, razudane sestre i ceri, zetove, ujake - radi vidjenja, razgovora i dogovora. Nezvan na slavu niko nije dolazio. Bezbeli, jelo se i pilo, a slavska svijeca na stolu i kolac, pa zdravice, uljepsavalo je svecanost toga dana.
Tzak je bio zivot na granici, pod tudjom vlasti koja te trpi kad te treba, ali mis mo bili ljudi, a ne marva kako je to tudjin zelio. Slava nam je bila dan kada se sa bliznjima dogovaramo o svemu: o zenidbama i udajama, o gradnji stanja, o kupovini i prodaji, ko i koliko moze pomoci da bi se lakse deveralo i opstalo. A razgovaralo se, bezbeli, i o politici, u koju smo, celi ili ne celi, uvuceni, jer odvajkada nijesmo dali da nam iscupaju dusu. O tome ti govori i ona slavska zdravica, koja zaklinje da se cuvamo da nas ne bi porimili, pounijatili, poturcili i pokmetili. Trebalo je sacuvati bar ono slobode, sto je krvlju placeno. Eto, zato slave na Kordunu nijesu raspojasane pijanke i rijetko traju duze od po noci. Nikada se nije niko na slavi posvadjao i potukao, i zato se tudja vlast pribojavala takvog praznovanja vise nego masovnih crkvenih zborova i krcmarskih satri koje moze kontrolisati sa dousnicima i zandarima. Nego ja cu tebi sad ispricati kako je to bilo u nasoj zadruzi i sto je nama slava pomogla.
Devedesetih godina nasa je zadruga brojala oko osamdeset dusa i imala oko sto jutara zemlje. Tada su se odjelili tvoj pradjed Janko sa sinom Sovrom i proto Danilo. Poslije se odjeli nas brat Stanko i kapetan Veljko, a ja i Marko ostasmo na starom kucistu. Sve su te djelobe dogovorene bas na slavi. Podjelismo nasu zemlju i podelasmo kuce odjeljenicima i sve brez posredovanja vlasti, a poslije smo se pomagali i lijepo zivjeli, kao i da nismo podijeljeni. A zadruga se jos za moga djeda Jovana stekla ugled na siroko, pa je nas otac stanko biran za nacelnika vukmanske opcine. Iz nase je kuce bilo popova, oficira, ucitelja, a ranije i ajduka, ali nikada zandara, trgovaca, kradljivaca ni neradnika. Nikada se nije culo da je neki Opacic zenu tukao ili ocerao. Jogunstva je bilo , ali je sve razumno rjesavano. Radilo se , pa se imalo. Djeca su jos od pete godine ucena radu. Cuvali su tuke, kupili gra sa guvna, davili gusjenice u kupusu, okretali gatar kod snivanja predje. Maza nije bilo.
Bice to prve godine ovoga vijeka. Ti jos nijesi ni bio rodjen kad prvi put dodje do svadje izmedju nase i Pavlove kuce i to iz inata sa kojima nas Bog obdario, jos valjda kad smo nastali. Nekoliko dana pred Djurdjevdan bilo kisno, pa sjetva kuruza okasnila. Senica izbujala do pod koljeno. Sinovci mi, Pavlovi sinovi, Milos i Dusan, izvoze djubar tu u dolove na kobilama, a za njim trckara dvoje zdrebadi. Zemlja raskvasena, a zdrebad zaglibila kroz nasu senicu tamo pa nazad. Velim momcima da ih zatvore u stalu, jer delaju stetu, a oni nista. Opomenem ih i drugi put i teci put, a oni ni mukajet, samo Dusan promrmlja : Zdrijebe do godine nema ulara!. Znam ja to - velim - ali ima stalu, pa ga zatvori. Mislim poslusat ce , ali jok. Kad sam vidio da su krenuli, meni prekipi. Zgrabim pusku sa klina. Zene se okupile pa mi ne daju, ali ja se otmem , pa niz dolinu. Nijesam ja mislio nikoga ubiti, nego malo poplasiti da odvrlje zdrebad od senice, ali djavola ces poplasiti, kad se sito i silovno, a nezrelo zainati. Stojim i cekam pored senice, a njih dvojica okrenuli glave od mene i idu uz kola. To me naljuti, pa kad zdrijebe zagazi u senicu, oplaim i zdrijebe pade. Drugo odjuri, a ja cekam da vidim sto ce kad se vrate. Ali, jadna majko, kad se vratise i kobila vidje mrtvo zdrijebe, vrisnu i zarza i pokusa da se okrene njemu. Dusan je udari i ona krenu, ali ne prestaje vristati. Me taj njen vrisak udari u samu dusu, tako da sam se okamenio. Zene dotrcase i bugare kao da je mrtvo celjade. Uzose od mene pusku i ja vise ne znam kako sam kuci dosao. Sad su zatvorili i drugo zdrijebe kad su posli od kuce, ali kobila i dalje vristi.Ja to vise ne mogu podnjeti. Udjem u kucu i bacim se potrbuske u krevet, zabijem glavu u jastuk. Tu se vrisak nije mogao cuti, ali ja sam ga cuo. I mjesec dana poslije toga, ja sam ga cuo i u snu.
Tu dejed Jovan zastade. Ionako se to dogodilo prije mnogo godina, on ga nije zaboravio. Suze su mu potekle, on ih obrisa, malo se smiri, pa nastavi:
Da, zene su se bojale veceg zla pa su i u nasoj i Pavlovoj kuci posakrivale oruzje. Pavao taj dan nije bio kod kuce. Nasa i njihova kuca pretvorise se u mucna prebivalista. Svi cute, samo se cuje po koji dubok uzdah. Pavao je dosao kuci pred noc. Otisao je da vidi zdrijebe i vec sutradan je dosla komisija, procijenila stetu, a zdrijebe odvezeno i zakopano. Mene moj Marko i zena nijesu tri dana pustali iz kuce. Kroz prozor sam gledao dje i dalje izvoze djubar, ali zdrijebe zatvaraju. Eh, djavo ih odnio, zasto tako nijesu odmah! Cujem da kobila zarze svaki put kad god prolazi mimo onoga mjesta dje je zdrijebe palo, a mene svaki put nesto stegne u prsima. Bio sam lovac i nijesam bio boleciv kad ubijem zivotinju, ali ovo...Kroz nekoliko dana donese pandur pozivnice za mene i Pavla da sutra dodjemo u Kotar. Vozili smo se svaki na svojim kobilama. Drzali smo rasne kobile od kojih se zdrebad prodavala koliko zacijenis. Samnom je isao brat Marko, a sa Pavlom sin Milos. Izgleda da je njega Pavao njega namjerno poveo, jer je bio razumniji od naburenog Dusana. Posli smo u isto vrijeme i nijesmo pozdravljali. Mi smo isli iza Pavlovih kola. Svuda se culo za nasu svadju, pa su nas ljudi zacudjeno gledali. A kao da se i na kobile prenjelo ono sto se kuvalo u nasim dusama, bjesnile su cijelim putem. Nase su pokusavale da preteknu i prelazile u galop, ali ih je Marko cvrsto drzao, a vidjelo se da ni Milos ne zeli trku. A ja, naravno, kao glavni krivac, razmisljam kako ce izgledati nas razgovor kod predstojnika. I Marko je o tome mislio, jer mi samo rece: Ja bih na tvom mjestu platio koliko god Pava zatrazi ako se on ne slozi sa procjenom. Slegao sam samo ramenima i slozio se i to je bio sav nas razgovor do Vojnica.
Predstojnik nas je pozvao odmah cim smo stigli, obavio ono oko zapisnika, procitao procjenu. Poznavali smo se sa predstojnikom pa nam nije popovao, nego je samo rekao da svaki od nas kaze svoje. Pavao je kao tuzitelj trebao prvi govoriti, ali je cutao i samo odmahnuo rukom. Kada se predstojnik okrenuo meni, ja sam bez rijeci izvadio kesu iz cemera, i izbrojio na sto koliko je receno. Predstojnik je pruzio Pavlu novac, koji on strpa u cemer, izidje bez rijeci, a ja za njim.Cinovnici su stajali zabezaknuti, jer valjda nijesu navikli da se ovako bez rijeci zavrsi neki spor.
Otada Marko i ja nijesmo razgovarali sa Pavlom i njegovim sinovima, zaobilazili smo se da se i ne sretnemo. Ali sve je u nasim kucama odahnulo i zene su se, rekao bih, ljubaznije sretale i razgovarale nego do sada. Tako ce to potrajati do nase slave Svetog Luke.
Te su nam godine na slavu stigli svi koji su pozvani, sto se rijetko dogadja.Brat nam kapetan Veljko doveo trojicu svojih drugova oficira, sto ranije nikad nije cinio. Sve je obavljeno po starom obicaju i nasi zajednicki prijatelji i rodbina prelazili iz jedne u drugu kucu da se pozdrave i cestitaju. Pavao i ja smo kao domacini svako u svojoj kuci dvorili goste, jer domacin ne sjeda za sto do ponoci. Vino smo imali iz svojih vinograda. Bilo je i crnog dalmatinskog, gustog, u povezaci da ga nosis. Ali niko ni prinapit a kamoli pjan, a pjesme i veselja kao nikad. Poslije sam saznao da su svi znali sto se sprema, ali su svi zavjerenicki sutali pa valjda jedini Pavao i ja nijesmo nista znali.
Cim je prosla ponoc i ja sjeo za sa gostima za sto, dize se sa casom u ruci ucitelj Bajo Novakovic, nazdravi i brez okolisanja rece: ragi moji prijatelji, zelja je svih nas , vasih iskrenih prijatelja i sve rodbine da se nocas izmirite, da zaboravite uzroke svadje radi dobra vasih kuca i na radost nas sviju koji vam dobro zelimo. Ako se ti Jovane, Marko i Pavao ne bi odazvali nasoj plemenitoj zelji, ne zaboravite da bi mogli izgubiti prijatelje, a dovoljno ste razumni i znate kakv je zivot be zprijatelja. Vas brat Veljko ovoga casa po dogovoru isto ovo obznanio je u Pavlovoj kuci i ja vjerujem da su i tamo rado pristali. I neka je blagoslovena vasa krsna slava koja je odvajkada imala zadatak da otupljuje strasti ljudske i miri zaracene rodjake. Meni je palo u dio da to ovdje kazem i ako pristanete, to ce biti i moj sretan dan . Dakle, ispijmo ovu zdravicu za sretan ishod nase plemenite namjere.
Jos je on nesto govorio, ali sam zaboravio. Svi smo ispili case, a onda se izljubili kao da se odavno nijesmo vidjali. Meni je bilo vrlo milo, ali mi nije bilo lako, jer sam kao krivac morao medju prvima ici k Pavlovima na pomirenje. Ali druge nije bilo. Krenuli smo Marko, sin mi Mile, uco i ja. Na polasku nam pridje moja zena Kata i sva u suzama od radosti pozeli srecu i po;jubi nas. Poljubi se i samnom sto svi u kuci popratise smijehom jer se tada cojk i zena niojesu javno ljubili osim na Bozic, o slavi i jos ponekad. Ispratise nas veselo kao da idemo nekom po mladu.
Kod Pavlovih je bilo sve priredjeno po vojnickom redu.Pavao i Veljko as docekase pred vratima i izljubismo se kao da se nista nije dogodilo medju nami. Kad nas uvedose u kucu, svi su bili na nogama. Prvi nam pridjose bandoglavi Dusan pa Milos, zamolise da im oprostimo i poljubise nas u ruke, a mi onako radosni oprostili bi dusmanu a kamoli nebi svojim vragoderima. Tada nam pridje snasa Andjelija, zena Pavlova, ljubi se sa nama zanjemila od srece, a cure joj suze, kaj kisa sa krova.Tesko da je to vece bi ko srecniji od mene i te snase, najrazumnije zene u Opacicima, koju sam volio kaj rodjenu sestru, a isto tako i ona mene. Ona je svojom bistrinom i mudrom rijeci stekla ugled da se ni poslije djelobe nikakva odluka nije ni u nasoj kuci donosila a da se sa njom ne posavjetujemo, pa cak i za vrijeme ove svadje. Ona je jedina i tvrdoglavog Pavla umjela urazumiti. I ostali prilaze k nama i ljube se, smiju se i pokusavaju sakriti suze. Kad se to smiri i nas cetvorica brace sjedosmo za sto, jedan do drugoga, napunise se case. Tada dize casu Teodor Petrovic, brat snase Andje, i u cast naseg pomirenja rece nekoliko toplih rijeci. Kad mi ispismo vino, napolju zagrmi prangija i zacasak i druga i treca. E brate, tada nastade pjesma i snasa Andjelija povede kolo. Vristi mladez. Svima oci blistaju kao rosa na suncu, kao da su izvojevali veliku pobjedu sa dusmanom. Kolo se zavrsi i ja vidim da nesto po sobi razmjestaju. Neko na sred sobe donese tronozac a u sobu udje guslar Srdic, cuven po lijepom glasu i poznavanju mnogo pjesama. To je brat Veljko narucio za ovu priliku. Pavao se dize i kroz prozor opali pusku, a guslar zapjeva jednu za drugom pjesme o diobi Jaksica i kako su Jaksici kusali ljube. Volio sam te pjesme, ali, brate, sad su one zvucale drugacije, svecanije, pa kao da ih prvi put slusamo, srca u nama klikte, a sve cuti i slusa kao liturgiju, a medju zenama se cuje i koji jecaj.
Posjedismo tu mozda dva sata, pa nas cetvorica i jos desetak gostiju krenusmo u nasu kucu i kad Pavao prekoraci nas prag, opet zagrmjese prangije, opet ljubljenje, pjesme i kolo do pred zoru, kad se i po obicaju i posljednji gosti moraju razici. Nas Veljko koji je bio dusa sve ove parade, sav sija od zadovoljstva sto je sve uspjelo. Poslje nam je kazivao da mu je jedan od njegovih drugova oficira, koji je bio Hrvat, rekao da nikada u zivotu nista lijepse nije dozivio, niti je znao da ovako nesto postoji i moli ga da ga ubuduce povede na slavu dje god on bude pozvan.
Sve to veselje prodje a da niko, osim ono sto rekose uco i Veljko u pocetku, nase svadje i nepomenu i ako se to sve zbog svadje i cinilo. Pa eto, mnogo vode otad radonjom protece, Pavla nestade, mi ostarismo, a da ozbiljnije svadje medju nama ine bi. Kad dodji do kakve zadrljivice, kao da nam je svima pred ocima bilo ono nesretno zdrijebe i onaj cin pomirenja kad smo sacuvali obraz i ljudsko dostojanstvo. A kad nas Pavao u pijanstvu ucini ono sto ti je poznato, pa ispred zakona pobjeze u Ameriku i tamo umrije, moja je snasa Andja dvadeset godina bila domacin kuce pored tri ozenjena sina i nikom ne pade na um niti da smijeni do smrti, niti dodje do djelobe. Eto, tako su zene umjele cuvati obraz i ugled kuce. I kada smo vec kod toga, drugi put cu ti pripovjedati kako i zasto dodje do djelobe izmedju mene i Marka i to pod stare dane.
Koristen materijal iz knjige Narodne pjesme, poslovice i slike iz zivota i obacaja Srba na Kordunu (knjiga II), autora Stanka Opacica - Canice, izdavac Prosvjeta Zagreb, 1987
Uoči Đurđevdana u sunčev smiraj domaćin obilazi svaku zasijanu njivu, noseći u torbi Božićnu amajliju i kad sastavi krug oko njive, prekrsti se i očita Očenaš i moli svetoga Đurđa da mu zaštiti ljetinu od vještica, zla vremena i gladnih tica i da uništi svako zlo koje preti ljetini. Istovremeno neko od čeljadi ide u najbliži gaj i donosi breme lisnatih ljeskovih, lipovih ili bukovih grančica i njima se u zoru na Đurđevdan okite sve zgrade spolja i iznutra. Kićenje vrše djevojke i momci, a stariji samo đe nema mlađih. Kad završi kićenje, prekrste se, jedno očita Očenaš i onda kaže: Neka sve u našoj kući buja, lista, cvjeta i rađa kao planina. Neka sve bude neuništivo kao planina. Neka sve u kući veselo pjeva, kao tice u gori. Neka družina u zoru bude laka i brza kao sunce u gori. Neka sve oštrim zubima brani stečeno kao vuci u gori svoj plijen. U ime oca i sina i svetog duha, Amin.
Na ĐURĐEVDANSKI URANAK izlazilo se na brdo pod planinom, koje je ko zna kada izabrala grupa sela i zaselaka. Za uranak se mladež danima spremala. Čišćene su i isprobane puške, pripremani konji za trke, dogovaralo se koliko će iz koje susujedne kuće ići osoba, pa se prema tome i određivalo janje koje će se peći za doručak. Za tu priliku se nosila svečana odjeća ponosna (ona koja je više puta nošena i nije više zboraška). Djeca i starci nisu išli na uranke.
Oko ponoći na tome brdu plane mnogo velikih vatri koje momci preskakuju. Takmice se ko ce vecu preskociti i to traje sve dok se ne stvori zar i tad se pristavljaju janjci a pecenje. Zatim se takmice grupe mladica u natezanju konopa i u parovima oko natezanja klipka. Djevojke pjevaju ili igraju kolo-gluvo, uz pjesmu ili gusle.Pred zoru pocinje takmicenje u gadjanju iz pusaka u nisan i to uz svijetlo vatri. To su ocjenjivala po trojica isluzenih vojnika. Djevojke su plele vjence od listovih grancica i stavljale ih oko vrata trojici najboljih nisandzija. U svanuce stizu od kuce konji za trku i dijele se u dvije grupe: konji sa sedlima i konji bez njih.Izabere se toliko sudija koliko se moze pratiti trka od plaska do cilja. Staza je obicno siri sumski put, oko jedan kilometar duzine, a mora imati uzbrdice i nizbrdice.Pobjednici su prva trojica i oni dobivaju vjence. Tada dolaze na red trkaci bez konja i nagrade su iste. Najveselije je kod kicenja pobjednika vjencima, jer su djevojke morale poljubiti pobjednike, ato one najcesce nisu htjele, pa su ih morale zamjeniti mlade udovice ili soldatuse, pa je po nekad bilo i povise poljubaca. Na takve skupove obavezno je dolazio i po koji guslar koji je obicno pjevao hajducke i uskocke pjesme.
Uz ovaj obicaj su vezane i mnoge pjesme, ali ih je malo sacuvano do nasih dana. Kad se razdani, budu i janjci peceni, pa se jede i pije. Veselje se nastavlja do polaska kuci, a vodilo se racuna o tome da se moze stici kuci, spremiti se i na vrijeme stici u crkvu.
Kod kuca koje nisu slavile svetog Djurdja kao Krsnu slavu nije bilo nikakvih ceremonija, osim obaveznog pecenog janjeta za rucak. Ti su janjci peceni iskljucivo iz obicaja, jer Kordunasi nisu bili odusevljeni janjetinom. Obicno su se pekle ovce jalovice ili mladi ovnovi. Odatle poznata izreka: Sta ce mi balavo janje!Ispeci ovna ako hoces da se najem.<
Za vrijeme Austrije te su se proslave cesto zabranjivale, narocito oko granicarskih buna i u vrijeme kad su komandovali u kapetanijama strani oficiri. Kasnije kad su domaci ljudi poceli cesce da komanduju, oni su to rijetko zabranjivali, osim u kriznim situacijama, kao sto je bila aneksijska kriza 1908, i rat od 1914 do 1918 godine. Taj obicaj sasvim nestaje 1941 godine, i vise se nije ponavljao.
Stevo Miljevic iz Male Vranovine dopunjava ovaj opis svojim sjecanjem da je:
Uoci Djurdjevdana domacin naokrug obilazio zita i na svakom cosku bi prelomio jednu vlat i kazao : Veceras ce doci i zvati u goste, a ti kazi da ne mozes jer si rodna i plodna. Slicno se postupalo i sa kukuruzom kad se barni od tica. Tri puta se oko njive opmota konac na zmireci uz rijeci: Ne vezenm te kuruze, vec vezem ticama oci da ne vide mojih kuruza.
Koristen materijal iz knnjige Stanka Opacica - Canice, Narodne pjesme,poslovice i slike iz zivota i obicaja Srba na Kordunu, Knjiga II, Prosvjeta Zagreb, 1987
Čaroičari su nešto specifično na Kordunu, i iz priče sa drugim Krajišnicima tih običaja nije bilo u drugim krajevima naseljenim Srbima, i ne zna se o nastanku tih običaja.
Evo Đure zelenoga.
Tako su nekad čaroičari pjevali, noć prije Đurđevdana, obilazeći "kršnjake", odnosno one kuće koje su slavile Svetog Đurđa. Razgovarao sam sa dosta ljudi is ostalih djelova Krajine, ali to nije bio običaj u drugim krajevima i na neki je način specifičnost Korduna. I sam pamtim te večernje svirače, malo "podgrijane" rakijom domaćina, kako se vuku kroz proljetne večeri, ugodno pjevajući, praćeni tamburama, primom, bugarijama i neizbježnim velikim basom. U sjećanju su mi ostali najviše Kupljenčani, a oni su imali uvjek dobrih svirača i pjevača. Zadnji put sam čaroičare sreo da li u ratu ili godinu pred rat, više se ne sjećam. Znam samo da sam zapamtio da je jedan od svirača bio pokojni Dragan Korać-Papak. U svakom slučaju bili su lijepi običaji, a ko zna možda će se i večeras na nekom pragu kuće koja sutra slavi Svetog Đurđa, čuti pjesma:
Evo Đure zelenoga,
iza brda crvenoga.
Dajte Đuri slanine,
da ne gazi planine.
Evo Đure zelenog,
iz brega šarenog.
Evo još jednog dodatka u vezi sa čaroičaraima. I Canici Opačiću koji je toliko toga zapisao promakla je ova tema, pa ju je kasnije nadopunio u svojoj knjizi u njenom drugom izdanju Narodne pjesme, poslovice i slike iz života i običaja Srba na Kordunu, "Prosvjeta" Zagreb1987 godine.
Uranak se obavljao samo kod Srba i to u slavu sastanka hajdučkih družina.
Amajlija se sastojala od Božićnog zamotuljka u kome se nalazilo malo češnjaka, bosiljka, tamjana i tri ljeskove grančice sa kojima se mješala česnica.
Sve do 1941, porodice na Kordunu živjele su u kućnim zadrugama i domaćini su raspolagali novcem. Omladina nije išla u krčme i na zabave i nije se opijala, a pogotovo se nijesu opijale žene. Zadruge su čak smjenjivale domaćine, starješine, ako su se opijali i tako krnjili ugled zadruge.
Na Đurđevdan ujutro selom su išli tzv. ČAROIČARI, mladići koji su išli od kuće do kuće i djelili zelene bukove grančice, pjevajući đurđevdanske pjesme kao npr.:
Pisan Uskrs prođe,
Sveti Đurađ dođe,
iza luga zelenoga,
preko mora crvenoga.
Donio nam sveti Đorđe,
pedalj duge travice,
i od lakta mladice,
svakojaka cvijeća
i zelena lišća,
procvjetale mladosti,
pune dvore radosti.
Dajte Đuri slanine,
da ne gazi planine
Dajte Đuri rakije
da se junak napije.
Dajte Đuri pogače,
da mu noge poskoče.
Dajte Đuri vinca,
da vam rodi šenica.
Vaše šljive rodile,
ovce vam se bliznile,
cure vam se udale,
momci vam se ženili,
mnogo djece rodili,
srećnu ljubav vodili.
Dajte Đuri dara ,
da vas ne pokara.
Dajte, dajte ne štentajte,
nije nama lasno stati,
pred poštenim vašim vrati.
Od kuća su zato najčešće dobivali jaja. Pjesma se pjeva pred kućom pod prozorom. Darovane grančice, domaćini su stavljali u okvire prozore i vrata, spolja i iznutra i na sve gospodarske zgrade, u želji da im donese plodnost njivama i voćnjacima. Čaroičari su obično radosno dočekivani, ali se ponegdje dešavalo da ćudljiv domaćin neće da otvori prozor i daruje ih ili ih psovkama tjera od kuće. Onda su mu pjevali rugalicu:
Pred kućom ti murva,
u kući ti kurva,
torovi bez ovna,
u loncu ti govna.
Orao na kozi,
narasli ti rozi.
Selo ti se rugalo,
laku noć budalo.
Međutim, čaroičari su rijetko dolazili u takvu situaciju, jer su to bili domaći mladići koji su znali kakav je ko u selu, pa su takve obilazili. Njima nije bilo stalo do poklona jer nisu bili prosjaci, pa im je mjesto dara bio dovoljan i ljubazan osmjeh i fala. Poneki su opet namjerno svraćali pred kuću kakvog namćora samo zato da ga izazovu i naljute.
Već na Badnji dan se u kući osjeća blaženo raspoloženje, jer se očekuje dan radosti i ljubavi kad se svi pri susretu, i družina u kući, sva tri dana ljube i pozdravljaju sa "Mir Božji - Hristos se rodi." I strogi postovi sve do 1941. godine doprinosili su tome raspoloženju. Kod Srba za vrijeme posta nisu se jela ni jaja ni bijeli mrs, a već na Badnji dan se peklo prase što je obećavalo bogatu i veselu gozbu. Bolesnici i boležljiva djeca nijesu postili. Oko podne se unosi na ognjište i nasloni na prijeklad podeblji panj ili klada koja će držati vatru sva tri dana. Od ovog postupka malo se mjenjalo poslije dvadesetih godina, kada su u kuće unošeni šporeti (štednjaci) i nestajala ognjišta, jer je većina kuća, koje su imale vajat ili kacaru, za tu priliku tamo namjestala ognjište. Te zgrade obično nijesu imale gornjih podova, pa je tu pečeno prase, te obavljano sve ono što se ranije obavljalo kod ognjišta u kući.
Do sumraka se namiri stoka i obave se svi kućni polsovi i spremi večera. Badnjački obred se obavlja kod ognjišta i u glavnoj porodičnoj sobi, gdje je bijelim stolnjakom prekriven sto na koji se stavlja sito u kome su sve vrste žita koje kuća sije i svijećnjak sa voštanicom. Tada se u sobi okupi sva družina. Domaćin pali svijeću i pozdravlja družinu sa "Mir Božji", a svi odgovaraju sa "Hristos se rodi". Tada se svi ljube sa domaćinom, a onda među sobom, svaki sa svakim. Bozićna svijeća gori na stolu do sutradan i na Bozić poslije ručka, gasi se vinom. Zatim svi prilaze ognjištu i domaćin posipa žitom i polijeva vinom badnjak uz ponovo mirbožanje, čitanje Očenaša i sazivanje Božijeg blagoslova badnjaku i ognjištu prigodnim riječima, koje su svagdje drugačije, ali im je smisao uvijek jednak; da se ovo sveto porodično ognjište nikad ne ugasi, da ga Bog, kao sad mi žitom, zasipa svakim berićetom, a družinu zdravljem i slogom itd. Družina na to odgovara sa Amin. Tada se družina vraća ponovo u sobu i domaćin donosi punu šarenicu slame i pozdravlja se sa Mir Božji. Djeca pijučući kao pilići čupaju slamu i razbacuju je po sobi, a ostatak domaćin istresa pod sto. Domaćica po slami istresa orase i lješnjake, a djeca se grabe ko će ih više pronaći. Tada domaćica pod stoljnjak stavlja brus od kose i zamotuljak sa glavicom bijelog luka, stručić bosiljka, grumenčić tamjana i smotak tanke voštane svijeće (ovo se zove "Božićna amajlija" i čuva se zajdeno sa tri ljeskove grančice, cijele godine pod gredom - sljemenom. U proljeće se stavlja pod sjeme u bisage, Brus se upotrebljava kod raznih upala stoke i čeljadi. Brus se umoči u rakiju ili slanu vodu i njime se trlja otok).
Za večeru je obavezno supa od pasulja, kuvani bakalar ili druga sušena riba, pečeni krumpir i kuvani pasulj sa lukom kao salata. Sve je to začinjeno uljem. Prije večere odrasli staju oko stola, a djeca oko male sofre na sred sobe. Krste se, domaćin čita Očenaš i Vjeruju, pa se sad sjeda za večeru. Iza večere se donosi vino i mošt (slatko vino za žene, koje nijesu pile vino, pa se za njih ostavljalo neprevrelo) i domaćin diže zdravicu u čast nadolaska najveselijeg praznika u godini, ponovo sazivajući Božji blagoslov na kuću, na što družina odgovara sa "Amin." Kad se ispije vino, izbacuje se iz čase poslijednja kap uz riječi: "a Bog da ovoliko trunja u žitu, štete u toru i nesloge u kući!" I pošto družina odgovori "Amin", opet se ljube.
Poslije večere prelazi se na rješavanje zagonetki koje postavlja ili domaćin ili najvještiji član družine i svi se trude da odgonetnu. Ako neko tri puta pravilno odgovori, taj se isključuje iz daljnjih odgovora, kako bi se dala mogućnost da pogađaju i drugi koji manje znaju. To traje do pred ponoć.
Kad se približi ponoć, djeca se obavezno kupaju u toploj vodi ( negdje i odrasli). Zimi se kupalo u kačici u ćošku kuće iza raširenog pokrivača. A kad mine ponoć, djeci se daje parče pečenice, otpjeva se Roždenstvo tvoje i ide se na spavanje. Starija djeca spavaju tu noć na slami pod stolom, što im čini veliko zadovoljstvo, a vjerovalo se da to valja da bi postala mudrija.
Stariji tu noć malo spavaju, jer se jedni spremaju crkvi na jutrenje, a drugi obavljaju poslove koji se pred zoru i u zoru moraju obaviti. Kad orozi najave zoru, jedno od čeljadi ide na izvor po vodu sa kojom će se mjesiti Božićna česnica i kovrtanj za Mali Bozić. Na izvoru se obično nađe više komšijske mladeži i tu se uz mirbožanje izljube. Tu se često izmire i oni koji su bili u svađi. U česnicu i kovrtanj domaćica stavlja po srebreni novčić i to tako da se ne vidi iz tijesta. Kad se pojavi zora, domaćin izlazi sa puškom na istočni dio kuće i puca preko kuće, kako bi kuća i sve u njoj i oko nje bilo zaštićeno od svih nedaća. Kad se domaćin i vodonoša vraćaju u kuću, pozdravljaju se sa "Mir Božji", a domaćica ih uz otpozdrav posipa žitom i ljube se. Krupna stoka to jutro mora biti do zore nahranjena i otimarena i rano se goni na pojilo. Domaćin i domaćica razlome pogaču pa sa upaljenim svijećama staju svako s jedne strane vrata i propuštaju marvu na pojilo. To isto čine kad se goveda vraćaju sa pojila. Pastir to jutro vuče sa sobom ljeskovu motku i ne smije vikati ni udarati marvu. Kad pastir poveže stoku, domaćini spoje pogaču, poljube se sa pastirom i domaćin kaže: "Da Bog i Božić blagoslove sve nas i ovo blago. Bujalo, bliznilo se, kvasilo se kao mlada šuma. Kuća nam, štale i obori nabrekli od berićeta. Gladan vuk, lisice i obadi i muve bježali od našega kao zec od puške, a družina nam u ljubavi slozi i zdravlju još mnoge Božiće čekala, dočekala i ispratila!." Potom ulaze u štalu i svakom marvinčetu daju po parče pogače, a ostatak smrve i bace svinjama u korito. Pred doručak se jedino tih dana pije rakija, jedu orasi i jabuke, i onda sir i mlijeko. Kod doručka nema ceremonija. Božić je jedan od četri praznika u godini kad se masovno išlo u crkvu. Pored Božića, to su Uskrs, Sveti Sava i praznik koji slavi mjesna crkva. Na praznik crkve dolazili su ljudi i iz udaljenijih mjesta na "zbor", i to su bili skupovi, gdje su zagledani za ženidbu, momci i djevojke za udaju. Djevojke nijesu išle u zbor dok nijesu bile za udaju. Po povratku crkvara je ručak. Sva družina stane oko stola na kome je cicvara i česnica. Domaćin uzima česnicu, čita Očenaš i Vjeruju, stavlja rukom znak krsta preko česnice, zatim je hvataju svi jednom rukom i lome je. Ako je mnogo družine, lome se dvije česnice. Odlomljenu parčad svako stavlja preda se. Tada svi uzimaju žlice, zahvate cicvare i drže u ruci. Domaćin zatvara oči i pita:
"Što rade tice?"
"Cvrkuću, kupe gamad, a žito ne zoblju".- odgovara domaćica.
"Što rade zvijeri?"
"Bježe u šumu."
"Što rade dušmani?"
"Nemoćni su, pa od pakosti se grizu."
(U svakoj kući pitanja se slobodno formulišu, ali im je smisao isti). Zatim družina sjeda i najprije se jede cicvara. Natoče se čaše vina i domaćin drži zdravicu u kojoj pominje koliko je časnih predaka pod ovim sljemenom slavilo Božić, kakva je korist od sloge i ljubavi u zadruzi, na koga se treba ugledati i kako se ponašati prema komšijama, kumovima i prijateljima, da bi imali ugled i pomoć u svakoj nezgodi. Ovo poslijednje je bilo veoma važno, jer kućne zadruge nijesu mogle posuđivati novac od banaka i drugih preko mjenica, nego samo od prijatelja. Zdravica se pije do kapi. Ručak se nastavlja kokošijom supom i mesom, pa pečenom tučevinom, i na kraju pečenicom. Kolači su : povica ( povitica) od sira ili jabuka.
Ko je našao u česnici novac, taj poslije ručka ide u štalu da česnicom pričesti muzne krave i tegleće konje ili volove koje poljubi u čelo.
Poslije ručka dolazi u kuću polaznik. Vjeruje se da on donosi sreću. Nekada je to prosjak, ali najčešće naručeni guslar ili neko valjano čeljade iz komšiluka i on mora probati od svakog jela po malo i od pića, ako ne može da ruča. Na odlasku dobiva na dar čarape ili košulju. Njega na odlasku posipaju sa žitom i svi prisutni se sa njime ljube. Tada se gasi Božićna svijeća polijevanjem vinom i pazi se na koju će stranu dim od svijeće krenuti i prema kome. To se različito tumači. Negdje se vjeruje da sa one strane kuda dim ide treba očekivati nešto veselo, kao svadbu i sl.
Sva tri Božićna dana, čak i na snježnoj vijavici, sva mladež ide poslije ručka na brda "u kolo." Mjesto za kolo je ko zna kad odabrano brdo koje dominira većim brojem sela i zaselaka. Nije se nosilo jelo niti su se ložile vatre. Igralo se kolo, pjevane su pjesme i izvođene razne igre kao rvanje momaka, natezanje klipaka i užeta i druge, a najvažnije je bilo gađanje u nišan iz kratkih pušaka (kubura). Trojica najboljih nišandžija nagrađivani su strukom bosiljka i poljubcem neke djevojke ili mlade snaše koje su im kačile dar na rever. U sumrak se kolo završava.
Na prvi dan Božića mora se početi svaki posao, da bi cijele godine sve išlo od ruke. Ženska čeljad počinje predenje, vezivo, tkanje i drugo što se smatra ženskim radom, a muškarci razne drvodjeljske poslove, opravku obuće, konjske orme, ograda oko kuće, pa i malo kopanja zemlje tako što bi razgrnuli snijeg. Naravno, sve simbolično.
Stariji, koji su imali konje, a nijesu otišli u kolo, poslije ručka hvataju konje u saonice, okićene šarenicama i kopertama, da se prosankaju uz pjesmu kroz nekoliko sela. Ako prolaze pored neke krčme, krčmar im iznosi vino tzv. Bukliju, kao svatovima i to se ne plaća. A tih se dana u krčmu ne svraća osim pijanica.
Drugi dan Božića, osim dolaska u crkvu i u kolo, nema drugih ceremonija. Treći dan se iznosi slama iz kuće.
Na Mali Božić (pravoslavna Nova godina) u zoru odrasli iz kuće okupljaju se na gumnu i na stožeru lome kovrtanj. Na stožeru ostavljaju parče pogače uz riječi domaćina: "Ovo pticama da nam čiste bube sa voća i ljetine!" Zatim se čita Očenaš.
Po povratku u kuću domaćica ih posipa Božićnim žitom, koje se tada sklanja sa stola.
Proto Dušan Puškar iz Topuskog pribilježio je razgovor sa Stevom Miljevićem iz Male Vranovine i naveo niz pojedinosti koje nisam zapamtio. Zato ih navodim kao dopunu mojih sjećanja i zapisa. Bilješke su urađene 1983. godine, a Stevan Miljević je imao 83 godine i on se sjeća slijedećeg:
- Vatra se držala osam dana u znak punoće za cijelu godinu.
- Uoči Božića se spremaju drva da se ne bi cjepala blagih dana kad se ništa ne radi osim što se stoka i čeljad moraju nahraniti.
- Na Božić ujutro posipa se goveče žitom i poljubi uz riječi : "Ljubim tebe, a ti ljubi druge" da bi goveda bila mirna i da se ne bodu. Svakom govečetu se daje parče bundeve da budu debela kao bundeva. Kada se ruča, daje se i komadić česnice i koje zrno žita da stoka bude zdrava. Poslije ručka se u kuću uvodio vo kojem su davali vina.
- Na Božić ujutro ide se rano po vodu sa tri zapaljene lučke koje su u zadnjem dijelu nerascjepljene, što simbolizuje troičnost jednog Boga. Tada se donesu tri ljeskove grančice sa resama i voda. Tim grančicama i vodom zamjesi se česnica, a poslije toga se grančice stavljaju za gredu-dumen. Tada se donese i jedna ljeskova grančica - ljetorast i oko nje domaćica omota tri puta tada ispredenu nit pređe da bi dobro rodili keten i konoplja.
- Ujutro se puca preko štale kuburama, da bi bilo sve zdravo ko olovo.
- Kovrtanj stoji do Maloga Božića kada se iznosi na Gumno, gdje ga domaćin sa čeljadi okreće uz molitve koje zna, obično Očenaš i Bogorodicu. Ko nađe novac u česnici, smatra se srećnim i taj započinje sijati žito.
- Stolice ( tronošci) u kući nijesu se smjeli prevrtati sva tri dana Božića, da se dobro ne bi okrenulo na loše.
- Na Božić ujutro jedno od ukućana zavezanih očiju umulja nekakvu krpu u lug (pepeo) na ognjištu i veže je uz plot uz riječi: "Kao što ja vidio sada, tako jastreb vidio moje piliće."
Ovaj zapis sastavio sam po ličnom pamćenju i iz razgovora sa komšijama i prijateljima: Radom Muškinjom iz Brezove Glave, Markom Ličinom iz Tušilovića, Ljubicom Vučković iz Klokoča, Velimirom Šipićem iz Kuplenskog i drugima.
Obavezno zagonetanje na Badnje veče poslije večere bilo je značajna škola mudrosti. Bila je razvijena na cijelom Kordunu i posebno interesantno u vrijeme Vojne krajine dok su kućne zadruge brojale od 20 do 80 članova.
Iz knjige "Narodne pjesme, poslovice i slike iz života i običaja Srba na Kordunu", autora Stanka Opačića - Canice, "Prosvjeta" Zagreb, 1987 god.
Svadbeni običaji su se, kao i sve drugo mjenjali prema prilikama i uslovima života. Kod Srba na Kordunu, oni su se između dva rata izmjenili samo utoliko što se do kraja 19. vjeka svatovi išli po djevojku jašući na konjima i vodeći sedlenika za mladu, a onda se postepeno prelazilo na prevoz kolima. Najduže se zadržalo da su jahala dva barjaktara i mustulgdžije, pa je i to nestalo. Svatovi nisu nikada išli pješice, ni kad je bilo sasvim blizu. A blizu je rijetko bilo, jer kod Srba važio je prastari običaj da se momak ne ženi iz blizine. Bolje je da se krv miješa, govorili su stari seljaci. A bila su za to još dva razloga. Prvo, nije dobro da djevojčina majka ako je u novoj družini ćerku neko krivo pogledao. Drugo, graničar, vječiti vojnik, često se zagledao u djevojku negdje na granici gdje je bio na službi, a to je najčešće bilo daleko.
Na Kordunu je davno iščezao običaj da roditelji traže momku djevojku i da ga žene po svom nahođenju. I toga je bilo ali samo kao zanemarljiv izuzetak. Dakle, kad bi momak dao roditeljima na znanje da je begenisao djevojku, da i ona njega voli i pristaje, rodbina je obično našla načina da se raspita o njoj i da je vidi. Raspitivalo se za sve, osim djevojačke ljepote, što je bilo stvar mladoženjinog ukusa: kakva joj je družina, majka i tetke, kako su dojile djecu, jesu li umjesne u polju, tkanju i veženju, jesu li se u kući rađali bogalji i sl. Miraz se nije pominjao, niti je mnogo značio, jer je u kućnim zadrugama bilo najvažnije vrjednoća i sloga. Odatle i poslovica Ne uzmi vraga, radi blaga. Miraz je zanimao samo trgovce, birtaše i bogate samovlasnike. Pošto na Krajini sve do 1960. godine nije bilo samovlasnika u selu, za mirazom su trčali samo trgovci.
Kuđenje valjane djevojke smatralo se smrtnim grijehom isto kao i kriva prisega kod suda, jer postojao je strah od osvete. Vjerovalo se da će u kući da se rađaju bogalji, da marva skapava i sl. Dakle, ako je djevojku pratio dobar glas u selu, momak je dobivao blagoslov roditelja. Ako je rodbina nešto sa čim nije bila zadovoljna rekla, dolazilo je do ozbiljnih razgovora sa momkom. Kaže mu šta se sve čulo i nastoje da utiču na njega. Nekad porodica uspije da ga odgovori od takve djevojke, a nekada ne i u takvom slučaju momak sam snosi odgovornost, ali mu ne zabranjuju da se oženi onom koju je izabrao.
Kad se dogodi da se djevojčini roditelji ne slažu, to se rješava lakše. Ako djevojka voli momka, iskrade se iz kuće i on je dovede bez svadbe koja se kasnije obavi. Za djevojku je to velik rizik, ali nije sramota jer se smatralo grijehom rastavljati milo i drago. To su bila pravila, a sve drugi izuzetci.
Prošnja
U prošnju ide momak, otac mu ili majka ( ako nema oca) i najviše trojica kumova ili prijatelja. Dolazak prosaca je ugovoren, pa sve čeka spremno. Momak i djevojka izjavljuju pred svima da se vole. Tada se skida ikona krsne slave sa zida i nad njom mladenci dobivaju blagoslov, poljube ikonu i roditelje u ruke i momak djevojci daje jabuku u koju je utisnut dukat. Momkov joj roditelj tad daje određenu sumu novca za pripremu darova. Tada se kaže: primila je djevojka jabuku i novce, i prošnja je obavljena. Tada neko od prosaca otvara prozor i ispaljuje pušku. Za selo je to bio znak da je djevojka isprošena.
Sofra po običaju dočekuje prosce prekrivena stoljnjakom, ali prazna, i tek kad se obavi prošnja, dolazi na sto kao prvo posluženje rakija i zdjela jabuka i orasa. Uzgred se ugovara i vrijeme svadbe. Kad se završi dogovor, prosci još bivaju počašćeni sirom i kajganom i odlaze. Prošnja obično traje od večeri do pred ponoć i nema nikakvog slavlja.
Prstenovanje
Poslije obavljene prošnje to se odmah javlja sveštenicima čijoj parohiji mladenci pripadaju. Uzastopce tri nedjelje s oltara sveštenici najavljuju ženidbu po imenu i prezimenu, tražeći da mu se javi ako postoji kakva zapreka kao što je srodstvo do petog koljena, kumstvo i sl. Četvrte nedjelje je prstenovanje, koje se obavlja kod djevojčine crkve. Tada dolaze mladenci, njihovi očevi, po koji od đevera i kum. Po završetku liturgije kum pruži svešteniku prstenje i ovaj ih stavlja mladencima na prste, blagoslovi ih i govori im o značaju bračne veze. Oni mu poljube ruku i time se završava ovaj obred. Mladenci dobijaju zadatak da pred dan vjenčanja poste bar srijedu i petak da bi se mogli ispovjediti i pričestiti.
Poslje prstenovanja ide se djevojčinoj kući na ručak, ali nije obavezno, već učine kako se dogovore. Dar svešteniku nije obavezan, ali mu se obično daje.
Između prošnje i svadbe momak odlazi djevojci u posjetu uglavnom uveče kad su u njenoj kući i žene koje spremaju darove, te se do dugo u noć igra, pjeva i radi.
Kićenje i otpremanje ruva
Dan prije svadbe dolaze djevojčinoj kući đuvegija, kum, đever i to ujutro, jer se ruvo vozi samo danju. Na kola se najprije natovari škrinja, a kod imućnijih i dvije i ormar, a već dvadesetih godina ovoga vijeka i šivaća mašina. Sve se to okiti tako da se škrinje i ne vide. Najprije se sve pokrije kopertama (bjelim prekrivačima za krevet) preko kojih se stavljaju biljci, ćilimi, šarenice, torbe, peškiri, bisage, ženske ručne torbice i muški torbaci, a onda kljecane konjozobice. To se sve dobro poveže užadima. Konjima se na ormu prikače peškiri, a pretiocima oko vrata. Tada đuvegija obavezno sjeda na vrh toga tovara dok kum ili đever upravljaju konjima. Prije polaska kočijaš napravi znak krsta kandžilukom, prekrsti se i onda neko izmetne pušku za srećna puta i tada se kreće. Prolazak djevojčinog ruva kroz sela pobuđuje veliku pažnju, posebno kod ženskog svijeta, i obično se dugo priča kako je ruvo bilo okićeno. Kad ruvo stiže kući, unosi se u vajat ili sobu za mladence i škrinje se ne otvaraju (da neko pakostan ne bi nametnuo čini). Govorilo se da ne valja otvarati škrinje da mlada ne bi bila nerotkinja.
Skupljanje svatova i odlazak po mladu
Poziv u svatove se vrši jednostavno. U kući se dogovore ko će biti pozvan i o tome se javlja po nekom od družine. Kum sudjeluje u svim dogovorima. Poziva se od osam do šesnaest svatova, sto čine najimućniji. Nezvan niko ne dolazi. Svadba traje dvije noći i jedan dan, jer su to uslovljavale prilike na vejčiti ratujućoj Krajini. Taj se običaj održao i do danas, iako se sve drugo izmjenilo.
Do ovoga rata bio sam u mnogo svatova i vršio sve funkcije - od đevera, kuma, pa do starog svata (jedanput sam bio čak i đuvegija), a ovdje kao primjer uzimam tridesete godine kad se ženio Dušan Simić iz Mlakovca, đe sam bio kum. Bilo je dvanaest svatova (svatovi su uvijek pozivani na par, da bi sa mladom bio neparan broj). Po mladu idu troja kola, kako bi se ona vozila u srednjim, a dvoja su bila predhodnica i zaštitnica, i u ta dvoja kola stavljan je po jedan barjak. Za svadbu se uzimaju najbolji konji iz sela, i svako je bio ponosan, ako na njegove konje padne izbor. U svatove se ne poziva ni najbliži rođak ako je pijanica i kavgadžija, da bi se očuvalo dostojanstvo svadbe, jer se u selu rado priča o onome što se na svadbi događalo.
Svatovi se okupe već u sumrak i večeraju, izaberu starog svata (starostu), obično najmudrijeg među sobom i dobrog poznavaoca običaja, jer on određuje sve postupke, koji se bez pogovora moraju izvršavati. A njega kod djevojčine kuće čeka isto mudriji čovjek koji vrši dužnost domaćina i sa kojim će se morati nadmudrivati.
Pred polazak starosta upućuje:
1. Da se niko ne smije opiti sve do dolaska sa mladom.
2. Da usput ne smiju nikom, a naročito ženama koje najmasovnije prate prolazak svatova, dobacivati ružne riječi.
3. Kod djevojčine kuće moraju se ponašati tako da ih svi požele kao drage goste.
4. Da se buklije piju malo da ne bi stekli glas poguzija, jer se buklije ne plaćaju.
5. Da pucaju iz pušaka samo kad starosta odredi
Pošto svatovi posjedaju u kola, i kočijaši naprave znak krsta pred konjima, starosta se prekrsti i očita Očenaš za sretna puta, svatovi isture nekoliko pušaka i krenu.
Dolazak svatova djevojčinoj kući
Na domak djevojčine kuće svatovi najavljuju dolazak s nekoliko pucnjeva. Konji usporavaju hod, pa barjaktari iskaču iz kola i kad stignu na ulazna vrata, ukrste barjake i traže muštuluk javljajući da dolaze dragi gosti, ali ne dobivaju ništa. U to stižu svatovi i neko iz kuće pita ko su, otkud su i sa kakvom namjerom uznemiravaju poštenu kuću u ovo doba. Govore im da se odmah tornjaju otkuda su došli, dok su čitavi, jer je ova kuća nekad i Turcima odoljevala, a da nebi danas grupi skitnica, itd. Barjaktari odgovaraju da nijesu ni Turci, ni skitnice ni hajduci, nego čestiti namjernici koji žele da se odmore. Tada vratima prilazi stari svat, kome se za čemerom vidi kubura, a sa druge strane prilazi domaćin isto tako sa rukom na kuburi za čemerom. Prvi se javlja domaćin iz kuće i kaže:
- Iako dolazite u nevrijeme kao vukovi, vidim da imate starješinu, pa jesi li dobronamjeran, ili spreman na kavgu? Kaži mi ko si i otkuda si, namjerniče?
Na to stari svat odgovara:
- Nijesam prijatelju, ni Turčin, ni razbojnik, nego pravi Srbin i krsnu slavu Svetog Đurđa slavim i živim u selu na četri sata hoda odavde. Nevolja me nagna da se u ovo doba pred tvojim pragom pojavim.
- Kažeš da si pošten Srbin, kao da ja ne znam da ima i nepoštenih Srba. Jedni se poturčiše, drugi poprimiše pa zlotvori postaše!
- Znam prijatelju, da je teško biti Srbin pa pošten na ovoj prokletoj vjetrometini graničarskoj, đe nas nevolja za nevoljom vija, ali ako dozvoliš kazat ću ti što me ovdje donese.
- Pa da čujem.
- Imamo lijepo stado ovaca i janjaca, pa mi nekidan zalutaše na vaš atar. Među njima je bilo jedno najljepše koje su djeca posebno zavoljela i razmazila. Kad pastiri dognaše stado kući, djeca opaziše da nema te ovčice, njihove ljubimice. Prijatelju, ako ceš mi vjerovati, nastade plač i bugarija, da ne bi više ni da je polovina stada nestala. Kući se ne smijem vratiti bez toga janjeta jer će mi djeca od jada presvisnuti. Propitao sam se i kod čestitih ljudi i doznao da je tamo bilo i tvoje stado, pa najprije da tebi svratim. A kako je tvoje stado na glasu, možda je naše janje među njima, a da ti i ne znaš. Pa te molim da ga skupa potražimo. Možda će me poznati kad se javim.
- Dobro de, to bi se i moglo vjerovati, ali zašto radi jednog janjeta povede tolike ljude, ko'da na vojsku ideš?
- E, pa to su sve moja braća, kumovi i prijatelji, i kad pođe ne dadoše mi samom, nego pođoše samnom da je veselije, a i sam znaš da nikada noći nije vjerovati.
- Da, prijatelju, lijepo si smislio tu priču i daj Bože da je istinita. Ne želim ja tuđe prisvajati. Samo dal ti znaš onu priču o dvje komšija, kako su gra' nosili sa sajma?
- Ne, nijesam cuo.
- E, onda čuj. Vraćali se sa sajma dvojica komšija sa torbama na leđima. Jednog su zvali Pošteni, a drugog Nepošteni. Pošteni je na sajmu kupio torbu gra' za sjeme, jer mu se sorta dopala. Kad na putu sjedoše da se odmore, Pošteni da bi se pohvalio, odriješi torbu i pokazuje kako je kupio lijep gra' da zametne sjeme. Kad to viđe Nepošteni, izvadi iz džepa sasvim slično zrno gra' i reče: Eto vidiš, to je kao moj i dobro rađa. Ja tu sortu već odavno imam i dobro mi rađa, a onda baci to zrno Poštenome u torbu i krenu dalje. Kad se kaniše rastati, najednom Nepošteni poče jadikovati, kako mu je ono zrno gra' neki zavjet, šta li, pa to zaboravio, pa zamoli Poštenog da mu ga vrati. Ovaj odreši torbu, a Nepošteni, tražeći svoje zrno, kuka i priča kako ga on dobro pozna, ali ga odozgo nema jer se sigurno zamješalo dublje. Pošteni vidi sta ovaj oće, pa mu nudi pregršt gra', ali ovaj prevrće dalje i traži. Najzad kad Poštenom dosadi, reče Nepoštenom da odriješi svoju torbu i Pošteni mu sasu po torbe gra' i reče:
Evo na pa nosi, pa kod kuće traži svoje zrno, valjda nije saišlo na dno torbe. Kakav je Nepošteni, uzeo bi on sve, ali se bojao da Poštena dobričina ne izvrne curak pa ne da ništa, zaprti torbu i odu svaki na svoju stranu. E sad si čuo kako ćemo mi među pedeset janjaca poznati tvoje!
- Prijatelju, njesmo došli da se varamo, ni da otimamo, nego da se u poštenju sastanemo i rasatanemo reče starosta. Zajedno ćemo pogledati. Ja ću vabiti, pa ako je tu, javit će se. Ako nije i ne javi se, mi ćemo je potražiti kod drugih komšija.
Tako se još malo nadmudruju, a onda žene iz kuće stavljaju na svaki barjak po peškir koji barjaktari vežu i odlaze da negdje na viđeno mjesto zadjenu barjake, a svatovi ulaze u kuću. Dočekuju ih kruvom i soli. Stolovi su zastrti bijelim stoljnjacima na kojima stoji nekoliko zdjela jabuka i orasa. Svatovi stavljaju na sto svoje ploske i flaše sa ostatcima pića, jer tada niko ne pije. Sjedaju oko stola bez reda, a starosta i domaćin se sporazumjevaju da će pastirica, koja najbolje pozna stado, dovoditi janjce i oni neka prepoznaju svoje.
Pastirica je obično okretna 12-godišnja djevojčica koju nauče kako će postupati. Ona dolazi spolja sa dvojicom muškaraca koji među sobom vode djevojku, redovno mladića preoubučenog u žensku odjeću, ali u kakve prnje da izaziva smijeh. Maskirani izigrava sramežnu djevojku, a pratioci kazu: Evo, dobri ljudi, ovo je janje nešto drukčije, od našije, pa će možda to biti ono što tražite. Starosta prilazi malo bliže, vabi, ali ovčica ćuti, ne odaziva se. Pošto nije prava, đeveri je vraćaju i dovode drugu, jos grđu. Za drugu se u selu obično nađe kakav dvometraš, isto obučen u žensko ruvo, koje mu je obično i tjesno i kratko. Još ga i nagarave. To tobožnje janje čim se pojavi na vratima, počne blejati i trčati ravno na starostu da ga poljubi. Iza njih djevojčica viče: >Eto ti to je vaše, vidi se da vas pozna. Starosta se brani i viče da nije, jer je njegovo nešto manje od ovoga i nije ovako garavo, nego je bijelo i graorasto. Sve ovo izaziva dobro raspoloženje i urnebesni smijeh. Treći put pratioci dovode pravu babu, odjevenu u djevojačko ruvo i to isto izaziva smijeh. Baba već sa vrata širi ruke i ide k starosti da ga poljubi. Usput priča da ga se zaželjela otkad je zalutala u tuđe stado, a djevojčica dovikuje glasno: Eto, valjda smo sad našli pravo. Vodite ga odmah, jer ne da mira stadu. Previše ste je razmazili. Starosta ni na to ne pristaje tvrdeći da je njegovo bilo nešto mlađe i pratioci odvode babu, koja se ponekad i nepristojno ponaša.
Kad se smijeh stiša, prilazi k starosti domaćin i ozbiljno mu nudi sve tri ovčice pa neka kod kuće bira koja je prava, kao onaj svoje zrno gra', ali starosta tvrdi da on nije nepošten, a ne može ni da ih strpa u torbu kao onaj gra'. Moli domaćina da se odmore i da krenu dalje. A kad domaćin dozvoljava, starosta raspoređuje svatove đe će ko sjesti. On sjeda za sto ispod ikone krsne slave, a njemu s desna kum i đever, ostavljajući između sebe prazno mjesto za mladu, a s lijeve mu sjedaju đuvegijin otac, stričevi i ostali. U drugom kraju sobe je drugi sto za koji sjedaju domaćinovi uzvanici koji se ne mješaju sa svatovima. Na sto se iznosi piće i čaše, ali još niko ništa ne uzima. Sada sve postaje ozbiljno.
Djevojku dovode dvojica braće ili bratučeda, koga već ima, i staju na sred sobe, okrenuti licem prema starosti i ona se duboko pokloni i kaže: >Pomozi na Bog!. Na to svi odgovaraju; Bog nam pomogao!. Tada ispred djevojke izlazi pastirica sa kandžijom u ruci. Ona pita, jeli sada dovela pravo janje, a kad starosta potvrdi, ona nastavlja kako se namučila dok je pronašla i prepoznala pa im dovela ono sto traže i nada se da će joj to platiti. Starosta zahvaljuje, i pruža djevojčici sitnu paru. Ona prima, pogleda novac pa tobož začuđeno pita: Pa zar samo toliko. Zar vi tako malo cijenite ovo janje za kojim toliko plačete?. Udari kandžilukom po zemlji i viče: Ne dam! Ne dam! Starosta tada pruža nešto kiju paru, ali mala ponovo udara kandžilukom i viče: Ja sam to janje od jednih vukova odbranila, pa sad ne dam drugima!. Tada joj starosta priznaje trud, zahvaljuje joj se i priča kako su siromasi, da su se mnogo istrošili i moli da ih mnogo ne globi, a onda ustaje, izlazi iza stola, pruža maloj ozbiljan dar i ljubi je u čelo. Time uloga ove djevojčice još nije završena. Starosta se sada ljubi sa pratiocima, a djevojka njega u ruku, i on je vodi za sto i predaje kumu i đeveru, koji je smještaju između sebe. Tada dolazi ista djevojčica sa nekoliko žena i donose svatovske oznake. To su preklopljene u trokut oko 15 cm dugi parčici srpske trobojke na koji su ušiveni stručići bosiljka. Oni to kače svatovima na revere prsluka.
Drugi se ne kite. Đuvegija, kum i đever jedini sjede za stolom sa kapama na glavi, na kojima imaju iste oznake kao i na reverima, dok su drugi gologlavi. Tada se prvi put natoče čaše, svi ustaju, krste se i starosta čita Očenaš, pa ispijaju i sjedaju da se posluže jabukama i orasima. Mladinu čašu ispijaju đever ili kum i tako će u toku cijele svadbe, jer se valja ispiti čaša. Kad djevojka sjedne sa svatovima za sto, tada svatovi otvaraju prozore i isturuju puške koje imaju, a kasnije se puca povremeno i pojedinačno.
Kod drugih čaša ustaje starosta da pozdravi domaćina i njegovu družinu i da se zahvali na dočeku i časti. To je svađe ponešto drugčije i vrlo često u desetercu i poslovičnom duhu. Ovdje bilježim kako je Đuro Mihajlović rekao i to samo glavno:
Dragi naši novi prijatelji! Čoek bez družine i prijatelja isto je što i okresano drvo. Prijateljstvo je biljka koju su nam stari zasadili, odnjegovali i u amanet nam ostavili da je čuvamo i njegujemo, jer nas je na ovoj Krajini, krvavoj haljini, od propasti sačuvalo. Mi dođosmo k vama po ovaj lijepi cvijet, da ga u svoj vrt presadimo, da rađa i da se množi, kako je Bog odredio. Vi ga od srca dadoste, i mi ga od srca primamo. Dao Bog da nas ovaj cvijetak čvrsto povezao, jer ćemo ga čuvati i braniti od korova, da bi se svi mogli ponositi i jedni drugima u nevolji u pomoć priskočiti. Zato:
Bog dao, sve nam se širilo,
Visilo,
Ponosilo
Kao tica visinom,
Kao riba dubinom,
Kao jelen rogom,
Kao junak slobodom.
Okna vam se u ambaru žitom presipala,
Krave vam se i ovce bliznile,
A žene vam djecom kuću punile.
Konji vam od pertilosti vrištali,
A momci vam se u sedlu kao vojvode držali,
Djevojke vam se tkanjem i vezivom ponosile
I muške oči zanosile.....
Zatim domaćin odgovara, na starostinu zdravicu i zahvaljuje na lijepim željama. Zdravice se piju naiskap.
Za doručak je uglavnom sir i kajgana.
Poslije doručka svatovi se dižu, sjedaju u kola i polazi se na vjenčanje. Mladenci, kum i đever najprije svraćaju popu da se upišu i dadu mu dar u novcu. Ovo je stari običaj koji se kod Srba na Krajini zadržao još od vremena kad je pravoslavna crkva bila nepriznata ili prećutno trpljena pa je pop za svoje usluge, pa je pop za svoje usluge dobijao samo ono što mu ko dade ili onoliko koliko je sam umio da izmami. Crkva je donosila propise za to, ali nije imala iza sebe vlasti koja je štitila te propise. Sad kada je pop mogao tražiti plaćanje usluga po propisu, rijetko je koji to činio, jer je to ličilo na gramažljivost, pa su ljudi izbjegavali da se vjenčaju kod takvoga popa. Išli su u susjednu crkvu i često davali više, nego što je njihov tražio. Djecu je po naređenju vlasti, morao krštavati besplatno. U novoj državi ( Kraljevini SHS), kad je crkva priznata, gotovo nijedan pop nije htio da se zavadi sa običajima, pa je davanje ostalo dobrovoljno sve do 1941. godine i dolaska vlasti kada pravoslavni sveštenici, ponovo kao u vrijeme Austrije, podjeliše sudbinu sa srpskim narodom.
Vjenčanje
Mladenci se najprije ispovjede. Po običaju kod srpske crkve zajedno jer se grijesi ne ispituju, nego im sveštenik kaže: Da ste grešni, grešni ste, jer smo svi mi grešni. Molite se Bogu i pošteno živite, pa će vam grijesi biti oprošteni. I to je sve. Nekad neki pop traži da mladenci očitaju molitvu, neki ih pričesti i bez molitve. Tada im sveštenik izmjenja prstenje. Zatim se mladenci uzmu za ruke preko kojih kum zaveže peškir, a sveštenik stavi vijence na glavu. Poslije molitve prođu tri puta oko časne trpeze za sveštenikom koji otpjeva određenu molitvu. Kum i đever idu za njima sa upaljenim svjećama. Kad je to gotovo i sveštenik završi posljednje Isaije likuj, skida im vjenčiće sa glava, drži govor o značaju braka, zaželi sreću i skida peškir sa ruku koji ostaje njemu. Tada traži da se mladenci poljube i vjenčanje je gotovo. Svatovi prilaze, čestitaju i ljube se s mladencima i odatle se kreće k djevojčinoj kući na ručak.
Za vrijeme vjenčanja crkvenjak zagrmi sa dvije ili tri prangije i na polasku ga starosta daruje. Djeca čekaju oko crkve i kad svatovi izlaze iz crkve, tada viču: Kume, izgore ti kesa!. Kum im tada baca sitan novac po travi oko koga se djeca otimaju.
Svoj povratak svatovi najavljuju pucanjem iz kubura. Ulaze u kuću i sjedaju za stolove, jer sada nema nikakve ceremonije. Žene odvode mladu u drugu prostoriju, skidaju joj sa glave rubac i stavljaju na glavu bijelu povezaču, kakvu će do smrti nositi i ona se vraća među svatove.
Mijenjanje rubca za povezaču najčešće je popraćeno plačem majke, sestara i drugih. Žene plaču i kad mlada odlazi.
Ovaj obred popraćen je i sa nekoliko čarolija. Još kod polaska od kuće mladenci krišom dobivaju od čini koje bi im neki pakosnik mogao nametnuti sa željom da im pokvari polne odnose. To je obično za devet uzlova zavezana krpica od ketenova platna u kojoj je zrno tamjana, stručić bosiljka i češanj bijelog luka koji je stajao na Božić na stolu i žitu ispod božićne svijeće. Prije odlaska na vjenčanje žene uče djevojku kako će dok obilazi časnu trpezu u crkvi, neopazice bar malo pričepiti mladoženju, da bi joj bio podložan. Ako to opazi, čarolija gubi moć.
Ručak
Kad na sto dođe supa, kum uzima tanjur, ide od svata do svata i prima ponešto novaca kao poklon domaćici - planinki, pa joj to predaje uz zdravicu.
Ručak je obilan, sa kuvanim i pečenim mesom. Svatovi piju vino, ali umjereno. Na kraju ručka pjesmom rozgalicom stari svat pita domaćina je li slobodno zapjevati. I to mu isto neko pjesmom odgovara i dozvoljava. Pjesmi se pridružuju svi i zdravica više nema. Puške sad često prašte i traje smijeh i šale sve dok neko od svatova ne uzme gusle i obično zapjeva pjesmu o ženidbi nekog junaka ( >Ženidbu Dušanovu<, >Ženidbu od Zadra Todora<>
Kad dođe vrijeme za polazak, tada se na sto iznosi cijelo pečeno prase ili ovca jalovica, te nekoliko pogača. To je popudbina, pa starosta određuje hoće li se to sjeći na komade koje će svatovi staviti u svoje torbake ( bez torbaka muškarci nisu išli na put) ili će to cijelo staviti u kola, što je najčešće bivalo. Osim toga, svaki svat dobije napunjenu plosku ili flašu s vinom.
Tada porodica i uzvanici daruju mladu, a ona svatovima vješa peškire oko vrata, ali je svatovi ne daruju.
Dok žene još opremaju mladu za polazak, svatovi i uzvanici pjevaju obaveznu pjesmu o rastanku. Bilo ih je mnogo, a ova je posebno lijepa:
Oj, bosiljce, sitno sjeme,
Blago onom koj'te bere.
I ja bih te rado brala,
Evo sada nemam kada.
Ja se spremam u tuđinu,
Kud me dragi sobom vodi.
Sudbina je uvjek takva
Kada majka ćerku rodi:
Drugu majku, majkom zvati,
Svoju moram ostavljati.
Druga majko dobra budi,
Dok ja svoju zaboravim.
Drugu seju, sejom zvati,
Svoju moram ostavljati.
Draga sejo dobra budi,
Dok ja svoju zaboravim.
Drugog brata moram zvati,
Svoga moram ostavljati.
Dragi braco, dobar budi,
Dok ja svoga zaboravim.
Drugog tatu moram zvati,
Svoga moram ostavljati.
Drugi tata dobar budi
Dok ja svoga zaboravim!
Na polasku mladine sestre, rođene i nerođene, naprosto zatrpavaju đuvegiju sa darovima. To su najčešće košulje, srmeni naratci, čarape, vezene marame i drugo. Povrh svega mladoženji se stavlja oko vrata grotulja (đerdan) nanizanih jabuka, orasa i lješnjaka, dvostruka i po dva metra. Tu grotulju i peškir mladoženja mora nositi do kuće, sve ostale darove može da skine i da stavi u kola, zato što grotulja ima određeno značenje.
Prije polaska svatovi se počnu muvati oko kuće jer valja nešto ukrasti. To su obično sitnice: srp, crtalo ili lemes od pluga, bradvu, mašu ili sl. Ukradene stvari niko ne uzima sebi, nego ih predaju kod đeverove kuće pa se kasnije mogu vratiti. Taj običaj se ni do danas ne napušta.
Na polasku mlada sjeda na zadnje sjedište u kolima između kuma i đevera, a mladoženja uz kočijaša u ista kola. Poredak je isti kao i kod dolaska. Barjaci su u prvim i zadnjim kolima, a mladina i đuvegijina kola u sredini. Konjima uvjek upravljaju domaćini koji su i svatovi. Oni redovno prije polaska poliju zob vinom, da bi konji bili življi.
Mladu niko od rodbine ne prati, jer je to - bio kažu - bilo nepovjerenje i uvreda za maldoženjinu kuću.
Putovanje
Ako se duže putuje, ide se bez zadržavanja i brže. Uz put kod svake krčmeiznose bukliju ( vino, a nikad rakiju) i obavezno se staje. To je čašćenje i ne plaća se. Svatove obično dočekuje i ispraćaju veće ili manje skupine žena, da vide mladu i one je često ispraćaju pjesmom kao što je ova:
Odleti nam jato sokolova
I odnese ticu golubicu;
Mjesto ludih djevojačkih snova
Porodiće dvanajst sinova...
Na domak đuvegijine kuće opet barjaktari iskaču iz kola i ukrštaju barjake preko vrata, samo sad nema nikakvih nadmudrivanja. Kad dobuju peškire za muštuluk, ističu barjake na kući i njihova se uloga završava. Žene prostiru krpu platana preko praga pa do kola. Prva kola prolaze, a mladina staju pred ulazom. Đuvegija skače iz kola. A svatovi se okupe oko njega, da mu potrgaju grotulju. Svako želi da uhvati što više jabuka i orasa da ponese kući, jer se to smatra srećom. Koji ništa ne uhvati, osjeća se nesretnim. Svekar i svekrva prilaze kolima i svekrva (maja) pruža snaši u krilo muško djete koje mlada daruje, ljubi i vraća svekrvi. Zatim ustaje sa sjedala, vadi iz njedara jabuku i baca je preko kuće. Ovo bacanje ona je morala vježbati kod kuće, jer to svi prate. Ako jabuka udari u krov i vrati se, ona je ponovo baca, ali se utisak ne popravlja, jer se vjeruje da će se mlada vratiti k roditeljima bilo kao bjegunica ili premlada udovica. No rijetko se događa da ne prebaci… Iza kuće gomila djece čeka jabuku, a ko je uhvati smatra se sretnim. Kad jabuka preleti preko kuće, pa još visoko, nastaje urnebes od veselja, zaprašte sve puške i svi đuvegiji čestitaju. Tada đuvegija prilazi kolima i skida mladu s kola, a svekar (ćajo) daje joj kru' i so, zaželi joj dobrodošlicu i on i svekrva ju izljube, a ona njih u ruku (kod nas nije bio običaj da đuvegija unosi mladu u kuću). Uzimaju je za ruke i vode do praga, kojemu se ona pokloni i poljubi ga ( naravno, platno na pragu ). Kum i đever idu za njima i preuzimaju je. Ako je u kući ognjište, triput je provedu oko njega, i ona mu se triput pokloni. Ako nema ognjišta, nego samo šporet, onda je vode oko stola na kome gori svijeća i stoji postavljeno jelo i piće za goste. Zatim se pokloni pred ikonom krsne slave, prekrsti i time je svadbena ceremonija završena. Mladu preuzimaju žene, izljube je i odvode je da se raskomoti i odmori.
Od dolaska svatova mladoženjinoj kući stari svat gubi svaku vlast i ostaje do kraja svadbe običan svat. I đeverova dužnost je završena pa on posataje meta šala, često neukusnih, ali se ne smije ljutiti. Jedino kum ostaje čuvar kume sve dok mladence ne svedu u vajat.
Svatovi sada slobodno piju i vesele se. Pošto su rastrgli đuvegijinu grotulju, bacaju se u lov na živad i janjce oko kuće ( ostalu stoku ne diraju), pa što uvate, zakolju i daju ženama da spremaju. Zbog toga domaćin prije dolaska svatova živad i janjce spremi u komšiluk, a ostavi samo toliko, koliko se u toku nekoliko dana može potrošiti. No i to se smiri i sjeda se za večeru. Sada mlada sjeda između kuma i đuvegije. Poslije večere igra se kolo i otimaju se ko će se do mlade uhvatiti. Opet je tišina samo kad guslar počne uz gusle pjevati, ali ih on ne zadržava u drugim pjesmama.
U toku večeri izvode se razne šale. Tako neko uzme metlu da pokaže mladi kako se u ovoj kući čisti pa počne naopako od vrata ka prozoru i mlati metlom pa po nekog i udari i time izaziva smijeh. Kad završi čišćenje, sakupi smeće u lopaticu, otvori prozor i baci napolje i metlu i lopatu. Zatim uči mladu kako se zatvaraju vrata, s naglaskom da treba tako da lupa da se raspadnu, i to naročito kad ćajo i maja odu spavati. Naročito se rado izvode šale pomoću kakvog nedotupavog čeljadeta, ako ga ima u kući ili u selu. Često su to i vrlo grube šale. Vrlo je stara šala sa krađom mladinih opanaka.
Poneko od svatova nastoji da mladi skine opanak ili cipelu sa nogu i iznosi to na licitaciju. To kum koji je obavezan da čuva kumu, mora otkupiti, ponekad i poskupo. Drugi pokušaj rijetko uspjeva jer kum bolje pazi, pa neko polupanog nosa iziđe ispod stola, i ne smije da se ljuti, već nastoji da se sakrije neuspjeh.
Sve to traje do pred ponoć, izuzetno duže, ako je bilo daleko pa su svatovi kasnije stigli. Tada na sto donose pečeno prase, janje i kupus ( ljeti slatki kao salatu, a zimi kiseli). To je posljednji obrok. Poslije toga dolazi darivanje i odvođenje mladenaca u vajat. Nasred kuće stavlja se sofra na koju se donesu darovi. Kum uzima tanjur, ide od svata do svata i prima dar za mladence u novcu. S njim idu mlada i đuvegija, koji se pošto ispiju čaše vina, sa svakim ljube. Kad je to gotovo, mlada prilazi darovima i daje najprije domaćim. Maji i ćaji daje pokrivače za krevet, đeverovima košulje i čarape, zaovama marame, jetrvama i drugim ženama povezače, kumu košulju i čarape, a svatovima po peškir. Poslije toga kum i kuma vode mladence u vajat, i kad se vajat zaključa, tada svatovi počinju izvoditi razne vragolije. Oko vrata nastane bugarija kao za pokojnikom, za nevinošću. Drugi traže neku rupu u zidu, što se kod brvnare i nađe, pa ubacuju vodu da im pokvasi krevet. Kada se i to smiri, svatovi se počnu opraštati i odlaziti. Oni kojima se još pije i pjeva, nastave, ali samo do zore, jer i najpijaniji znaju da tu ne smiju dočekati dan. I time se završava svadba. Na Kordunu se nikad ne sakupljaju svatovi i sutradan.
Iduće nedjelje dolaze djevojčini roditelji i braća u posjetu, a đuvegijini vraćaju posjetu kad se dogovore jer uobičajeni rok ne postoji. Od stranih ni na drugu gozbu ne ide niko osim kuma i kume, a svaka ta gozba je tiha, bez pjesme i zabave i traje samo jedan dan.
Korišten materijal iz knjige NARODNE PJESME, POSLOVICE I SLIKE IZ ŽIVOTA I OBIČAJA SRBA NA KORDUNU, autora Stanka Opačića - Canice, izdavač Prosvjeta Zagreb, 1987 godine.
