Čaroičari

Čaroičari su nešto specifično na Kordunu, i iz priče sa drugim Krajišnicima tih običaja nije bilo u drugim krajevima naseljenim Srbima, i ne zna se o nastanku tih običaja.

Evo Đure zelenoga.

Tako su nekad čaroičari pjevali, noć prije Đurđevdana, obilazeći "kršnjake", odnosno one kuće koje su slavile Svetog Đurđa. Razgovarao sam sa dosta ljudi is ostalih djelova Krajine, ali to nije bio običaj u drugim krajevima i na neki je način specifičnost Korduna. I sam pamtim te večernje svirače, malo "podgrijane" rakijom domaćina, kako se vuku kroz proljetne večeri, ugodno pjevajući, praćeni tamburama, primom, bugarijama i neizbježnim velikim basom. U sjećanju su mi ostali najviše Kupljenčani, a oni su imali uvjek dobrih svirača i pjevača. Zadnji put sam čaroičare sreo da li u ratu ili godinu pred rat, više se ne sjećam. Znam samo da sam zapamtio da je jedan od svirača bio pokojni Dragan Korać-Papak. U svakom slučaju bili su lijepi običaji, a ko zna možda će se i večeras na nekom pragu kuće koja sutra slavi Svetog Đurđa, čuti pjesma:

Evo Đure zelenoga,

iza brda crvenoga.

Dajte Đuri slanine,

da ne gazi planine.

Evo Đure zelenog,

iz brega šarenog.

Evo još jednog dodatka u vezi sa čaroičaraima. I Canici Opačiću koji je toliko toga zapisao promakla je ova tema, pa ju je kasnije nadopunio u svojoj knjizi u njenom drugom izdanju Narodne pjesme, poslovice i slike iz života i običaja Srba na Kordunu, "Prosvjeta" Zagreb1987 godine.

Uranak se obavljao samo kod Srba i to u slavu sastanka hajdučkih družina.

Amajlija se sastojala od Božićnog zamotuljka u kome se nalazilo malo češnjaka, bosiljka, tamjana i tri ljeskove grančice sa kojima se mješala česnica.

Sve do 1941, porodice na Kordunu živjele su u kućnim zadrugama i domaćini su raspolagali novcem. Omladina nije išla u krčme i na zabave i nije se opijala, a pogotovo se nijesu opijale žene. Zadruge su čak smjenjivale domaćine, starješine, ako su se opijali i tako krnjili ugled zadruge.

Na Đurđevdan ujutro selom su išli tzv. ČAROIČARI, mladići koji su išli od kuće do kuće i djelili zelene bukove grančice, pjevajući đurđevdanske pjesme kao npr.:

Pisan Uskrs prođe,

Sveti Đurađ dođe,

iza luga zelenoga,

preko mora crvenoga.

Donio nam sveti Đorđe,

pedalj duge travice,

i od lakta mladice,

svakojaka cvijeća

i zelena lišća,

procvjetale mladosti,

pune dvore radosti.

Dajte Đuri slanine,

da ne gazi planine

Dajte Đuri rakije

da se junak napije.

Dajte Đuri pogače,

da mu noge poskoče.

Dajte Đuri vinca,

da vam rodi šenica.

Vaše šljive rodile,

ovce vam se bliznile,

cure vam se udale,

momci vam se ženili,

mnogo djece rodili,

srećnu ljubav vodili.

Dajte Đuri dara ,

da vas ne pokara.

Dajte, dajte ne štentajte,

nije nama lasno stati,

pred poštenim vašim vrati.

Od kuća su zato najčešće dobivali jaja. Pjesma se pjeva pred kućom pod prozorom. Darovane grančice, domaćini su stavljali u okvire prozore i vrata, spolja i iznutra i na sve gospodarske zgrade, u želji da im donese plodnost njivama i voćnjacima. Čaroičari su obično radosno dočekivani, ali se ponegdje dešavalo da ćudljiv domaćin neće da otvori prozor i daruje ih ili ih psovkama tjera od kuće. Onda su mu pjevali rugalicu:

Pred kućom ti murva,

u kući ti kurva,

torovi bez ovna,

u loncu ti govna.

Orao na kozi,

narasli ti rozi.

Selo ti se rugalo,

laku noć budalo.

Međutim, čaroičari su rijetko dolazili u takvu situaciju, jer su to bili domaći mladići koji su znali kakav je ko u selu, pa su takve obilazili. Njima nije bilo stalo do poklona jer nisu bili prosjaci, pa im je mjesto dara bio dovoljan i ljubazan osmjeh i fala. Poneki su opet namjerno svraćali pred kuću kakvog namćora samo zato da ga izazovu i naljute.