Ja ti bogami ne bi zna reci kako je slava nastala, ali znam od djetinjstava sta je ona za nas bila i zasto su nam je preci cuvali i sacuvali.
Tzak je bio zivot na granici, pod tudjom vlasti koja te trpi kad te treba, ali mis mo bili ljudi, a ne marva kako je to tudjin zelio. Slava nam je bila dan kada se sa bliznjima dogovaramo o svemu: o zenidbama i udajama, o gradnji stanja, o kupovini i prodaji, ko i koliko moze pomoci da bi se lakse deveralo i opstalo. A razgovaralo se, bezbeli, i o politici, u koju smo, celi ili ne celi, uvuceni, jer odvajkada nijesmo dali da nam iscupaju dusu. O tome ti govori i ona slavska zdravica, koja zaklinje da se cuvamo da nas ne bi porimili, pounijatili, poturcili i pokmetili. Trebalo je sacuvati bar ono slobode, sto je krvlju placeno. Eto, zato slave na Kordunu nijesu raspojasane pijanke i rijetko traju duze od po noci. Nikada se nije niko na slavi posvadjao i potukao, i zato se tudja vlast pribojavala takvog praznovanja vise nego masovnih crkvenih zborova i krcmarskih satri koje moze kontrolisati sa dousnicima i zandarima. Nego ja cu tebi sad ispricati kako je to bilo u nasoj zadruzi i sto je nama slava pomogla.
Devedesetih godina nasa je zadruga brojala oko osamdeset dusa i imala oko sto jutara zemlje. Tada su se odjelili tvoj pradjed Janko sa sinom Sovrom i proto Danilo. Poslije se odjeli nas brat Stanko i kapetan Veljko, a ja i Marko ostasmo na starom kucistu. Sve su te djelobe dogovorene bas na slavi. Podjelismo nasu zemlju i podelasmo kuce odjeljenicima i sve brez posredovanja vlasti, a poslije smo se pomagali i lijepo zivjeli, kao i da nismo podijeljeni. A zadruga se jos za moga djeda Jovana stekla ugled na siroko, pa je nas otac stanko biran za nacelnika vukmanske opcine. Iz nase je kuce bilo popova, oficira, ucitelja, a ranije i ajduka, ali nikada zandara, trgovaca, kradljivaca ni neradnika. Nikada se nije culo da je neki Opacic zenu tukao ili ocerao. Jogunstva je bilo , ali je sve razumno rjesavano. Radilo se , pa se imalo. Djeca su jos od pete godine ucena radu. Cuvali su tuke, kupili gra sa guvna, davili gusjenice u kupusu, okretali gatar kod snivanja predje. Maza nije bilo.
Bice to prve godine ovoga vijeka. Ti jos nijesi ni bio rodjen kad prvi put dodje do svadje izmedju nase i Pavlove kuce i to iz inata sa kojima nas Bog obdario, jos valjda kad smo nastali. Nekoliko dana pred Djurdjevdan bilo kisno, pa sjetva kuruza okasnila. Senica izbujala do pod koljeno. Sinovci mi, Pavlovi sinovi,
Tu dejed Jovan zastade. Ionako se to dogodilo prije mnogo godina, on ga nije zaboravio. Suze su mu potekle, on ih obrisa, malo se smiri, pa nastavi:
Da, zene su se bojale veceg zla pa su i u nasoj i Pavlovoj kuci posakrivale oruzje. Pavao taj dan nije bio kod kuce. Nasa i njihova kuca pretvorise se u mucna prebivalista. Svi cute, samo se cuje po koji dubok uzdah. Pavao je dosao kuci pred noc. Otisao je da vidi zdrijebe i vec sutradan je dosla komisija, procijenila stetu, a zdrijebe odvezeno i zakopano. Mene moj Marko i zena nijesu tri dana pustali iz kuce. Kroz prozor sam gledao dje i dalje izvoze djubar, ali zdrijebe zatvaraju. Eh, djavo ih odnio, zasto tako nijesu odmah! Cujem da kobila zarze svaki put kad god prolazi mimo onoga mjesta dje je zdrijebe palo, a mene svaki put nesto stegne u prsima. Bio sam lovac i nijesam bio boleciv kad ubijem zivotinju, ali ovo...Kroz nekoliko dana donese pandur pozivnice za mene i Pavla da sutra dodjemo u Kotar. Vozili smo se svaki na svojim kobilama. Drzali smo rasne kobile od kojih se zdrebad prodavala koliko zacijenis. Samnom je isao brat Marko, a sa Pavlom sin
Predstojnik nas je pozvao odmah cim smo stigli, obavio ono oko zapisnika, procitao procjenu. Poznavali smo se sa predstojnikom pa nam nije popovao, nego je samo rekao da svaki od nas kaze svoje. Pavao je kao tuzitelj trebao prvi govoriti, ali je cutao i samo odmahnuo rukom. Kada se predstojnik okrenuo meni, ja sam bez rijeci izvadio kesu iz cemera, i izbrojio na sto koliko je receno. Predstojnik je pruzio Pavlu novac, koji on strpa u cemer, izidje bez rijeci, a ja za njim.Cinovnici su stajali zabezaknuti, jer valjda nijesu navikli da se ovako bez rijeci zavrsi neki spor.
Otada Marko i ja nijesmo razgovarali sa Pavlom i njegovim sinovima, zaobilazili smo se da se i ne sretnemo. Ali sve je u nasim kucama odahnulo i zene su se, rekao bih, ljubaznije sretale i razgovarale nego do sada. Tako ce to potrajati do nase slave Svetog Luke.
Te su nam godine na slavu stigli svi koji su pozvani, sto se rijetko dogadja.Brat nam kapetan Veljko doveo trojicu svojih drugova oficira, sto ranije nikad nije cinio. Sve je obavljeno po starom obicaju i nasi zajednicki prijatelji i rodbina prelazili iz jedne u drugu kucu da se pozdrave i cestitaju. Pavao i ja smo kao domacini svako u svojoj kuci dvorili goste, jer domacin ne sjeda za sto do ponoci. Vino smo imali iz svojih vinograda. Bilo je i crnog dalmatinskog, gustog, u povezaci da ga nosis. Ali niko ni prinapit a kamoli pjan, a pjesme i veselja kao nikad. Poslije sam saznao da su svi znali sto se sprema, ali su svi zavjerenicki sutali pa valjda jedini Pavao i ja nijesmo nista znali.
Cim je prosla ponoc i ja sjeo za sa gostima za sto, dize se sa casom u ruci ucitelj Bajo Novakovic, nazdravi i brez okolisanja rece: ragi moji prijatelji, zelja je svih nas , vasih iskrenih prijatelja i sve rodbine da se nocas izmirite, da zaboravite uzroke svadje radi dobra vasih kuca i na radost nas sviju koji vam dobro zelimo. Ako se ti Jovane, Marko i Pavao ne bi odazvali nasoj plemenitoj zelji, ne zaboravite da bi mogli izgubiti prijatelje, a dovoljno ste razumni i znate kakv je zivot be zprijatelja. Vas brat Veljko ovoga casa po dogovoru isto ovo obznanio je u Pavlovoj kuci i ja vjerujem da su i tamo rado pristali. I neka je blagoslovena vasa krsna slava koja je odvajkada imala zadatak da otupljuje strasti ljudske i miri zaracene rodjake. Meni je palo u dio da to ovdje kazem i ako pristanete, to ce biti i moj sretan dan . Dakle, ispijmo ovu zdravicu za sretan ishod nase plemenite namjere.
Jos je on nesto govorio, ali sam zaboravio. Svi smo ispili case, a onda se izljubili kao da se odavno nijesmo vidjali. Meni je bilo vrlo milo, ali mi nije bilo lako, jer sam kao krivac morao medju prvima ici k Pavlovima na pomirenje. Ali druge nije bilo. Krenuli smo Marko, sin mi Mile, uco i ja. Na polasku nam pridje moja zena Kata i sva u suzama od radosti pozeli srecu i po;jubi nas. Poljubi se i samnom sto svi u kuci popratise smijehom jer se tada cojk i zena niojesu javno ljubili osim na Bozic, o slavi i jos ponekad. Ispratise nas veselo kao da idemo nekom po mladu.
Kod Pavlovih je bilo sve priredjeno po vojnickom redu.Pavao i Veljko as docekase pred vratima i izljubismo se kao da se nista nije dogodilo medju nami. Kad nas uvedose u kucu, svi su bili na nogama. Prvi nam pridjose bandoglavi Dusan pa
Posjedismo tu mozda dva sata, pa nas cetvorica i jos desetak gostiju krenusmo u nasu kucu i kad Pavao prekoraci nas prag, opet zagrmjese prangije, opet ljubljenje, pjesme i kolo do pred zoru, kad se i po obicaju i posljednji gosti moraju razici. Nas Veljko koji je bio dusa sve ove parade, sav sija od zadovoljstva sto je sve uspjelo. Poslje nam je kazivao da mu je jedan od njegovih drugova oficira, koji je bio Hrvat, rekao da nikada u zivotu nista lijepse nije dozivio, niti je znao da ovako nesto postoji i moli ga da ga ubuduce povede na slavu dje god on bude pozvan.
Sve to veselje prodje a da niko, osim ono sto rekose uco i Veljko u pocetku, nase svadje i nepomenu i ako se to sve zbog svadje i cinilo. Pa eto, mnogo vode otad radonjom protece, Pavla nestade, mi ostarismo, a da ozbiljnije svadje medju nama ine bi. Kad dodji do kakve zadrljivice, kao da nam je svima pred ocima bilo ono nesretno zdrijebe i onaj cin pomirenja kad smo sacuvali obraz i ljudsko dostojanstvo. A kad nas Pavao u pijanstvu ucini ono sto ti je poznato, pa ispred zakona pobjeze u Ameriku i tamo umrije, moja je snasa Andja dvadeset godina bila domacin kuce pored tri ozenjena sina i nikom ne pade na um niti da smijeni do smrti, niti dodje do djelobe. Eto, tako su zene umjele cuvati obraz i ugled kuce. I kada smo vec kod toga, drugi put cu ti pripovjedati kako i zasto dodje do djelobe izmedju mene i Marka i to pod stare dane.
Koristen materijal iz knjige Narodne pjesme, poslovice i slike iz zivota i obacaja Srba na Kordunu (knjiga II), autora Stanka Opacica - Canice, izdavac Prosvjeta Zagreb, 1987
Нема коментара:
Постави коментар